Imamo predsednika koji toliko misli da je isti Tito, da je postao najveći titoista, ne samo Zapadnog Balkana, nego i Zapadne Vasione.

Dragoljub Draža Petrović

Velika je verovatnoća da nijedna eksjugoslovenska zemlja koja već nije ušla u Evropsku uniju neće nikada ući u EU – samo zbog večite senke druga Tita nad Balkanom. Makedonci, na primer, imaju primedbu bugarske šefice diplomatije da mnogo vole Tita sada kada hoće u EU, što dodatno brine nas Srbe u pogledu evrointegracija, jer i mi mnogo volimo Tita otkad smo uočili da nijedan naš „i posle Tita Tito“ – ne liči na originalnog druga Tita.

Od poslednjih primeraka iz te vrste vladara – trenutno imamo predsednika koji toliko misli da je isti Tito, da je postao najveći titoista, ne samo Zapadnog Balkana, nego i Zapadne Vasione.  Ali samo zato što on misli da je izraz titosta, faktički –  vekovni pokušaj svakog lidera da bude isti Tito.  Otud, kapirate, ta čudna reč titoista.

Titoista je, dakle, isti Tito, skoro „pljunuti“ Tito koliko liči na Tita. Zato sve te naše balkanske „pljuniti Tito“ titoiste, stalno pljujemo, ali ne da bismo im pospešili njihovu vekovnu težnju da postanu Tito, nego zato što nas, brate, mnogo nerviraju što ni malo ne liče na Tita.

A zašto volimo onog originalnog druga Tita?

Evo, recimo, drug Tito je patent Evropske unije smislio još kada EU nije smislila patent za samu sebe. Otvorio je granice između Slovenaca, Hrvata, Bosanaca, Makedonaca, Crnogoraca, Albanaca i Srba, a da nije imao komesara za proširenje, nego samo neke političke komesare koji su nas učili da nam ne treba proširenje, već smo sami sebi dovoljni. Ipak, možda to što drug Tito nije imao komesara za proširenje svoje male EU, jeste bila njegova osnovna greška u konceptu, jer bi, verovatno, da ga je imao, deo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zvane SFRJ,  postala i daleka ali prijateljska Danska.

Legende o fantastičnom životu u Jugoslaviji kažu da si sa jugoslovenskim pasošom bez vize mogao da putuješ gde god hoćeš, pa bi verovatno i Danci poželeli da putuju gde god hoće.

„Dobro, okej, možda su i Danci mogli da putuju gde god hoće pa se zato nisu ni pridružili SFRJ, ali mi Jugosloveni mogli smo bez vize da putujemo čak i u Zimbabve!“ – reći će vam svaki ostrašćeni Jugosloven neverovatnio ponosan na tu oklnost.

„A šta ćete uopšte u Zimbabveu? Ko bi još voleo da živi u Jugoslaviji, ima njihov pasoš, samo da bi putovao u Zimbabve bez vize“ – pitaće vas svaki Danac kome želite da opišete prednosti života u Jugoslaviji.

Možda su Danci i u pravu! Međutim, u Jugoslaviji si mogao da ideš na more svake godine, i to od plate,  reći ćete Dancu.

„Pa i mi u Danskoj evo već stotinama godinama idemo na more, i to od plate, tako da nam nije jasno zašto ste toliko jugonostalgični!“ – reći će vam Danac.

Okej, možda Srbi i ostali volimo Tita baš zato što nam nikada nije bilo bolje u istoriji nego pod Titom. „Mogli smo bez pasoša u Hrvatsku, mogli smo bez pasoša u Sloveniju“ – na kraju će svaki jugonostalgičar da suzi prednosti Jugoslavije, pa će sa onog čuvenog putovanja u Zimbabve bez vize, u koji niko nikada nije ni putovao sem druga Tita, suziti prednosti Jugoslavije na putovanje u Sloveniju, i to bez pasoša. I to je jedan sasvim dobar razlog jugonostalgije.

Drugi razlog je, naprosto, priča moje porodice.

U mojoj porodici čak i u vreme SFRJ, Tito je bio persona non grata čime je i moja porodica bila familia non grata. Jednom sam sa đačke ekskurzije na Divčibarama doneo suvenir, malu gipsanu bistu druga Tita koja se mogla staviti na televizor, kako bi nas drug Tito posmatrao dok mi posmatramo televizor, ali su moji roditelji, uz kiseli smešak, minijaturnu  bistu poklonili komšiji iz suterena, koji je mnogo voleo druga Tita.

Mi smo u stanu, u to vreme, od ikonografije imali samo ikonu  Svetog Nikole, našeg sveca zaštitnika, u prevodu: naše krsne slave. Bili smo atipični stanovnici SFR Jugoslavije, jer druga Tita nismo voleli ni na televizoru, kao minjaturnu bista sa Divčibara,  ni u televizoru, kao ogromnu svakodnevnu pojavu U TV Dnevniku.

Onda je jednog dana drug Tito umro, mada su procene kladionica, koje uzgred budi rečeno u to vreme nisu ni postojale, govorile da nema kvote na opkladu da će drug Tito ikada umreti, ili u otići u večna lovišta, gde je garantovano i otišao 1980. godine jer je bio strastven lovac.

I onda je moja mama jednog dana, bila je 1995, rekla na nekoj slavi gde su svi pljuvali po Titu: „Nemojte da mi dirate Tita!“

-A što mama? – pitao sam je – „ti odjedanput ti voliš Tita, iako ga nikada nisi volela“.

E kad se setim – rekla je moja mama – „kad je bio Tito, mogli smo bez vize sa našim pasošem da putujemo u Zimbabve!“

I posle kraćeg razmišljanja shvatio sam da mama nikada nije bila u Zimbabveu. Ali mnogo voli Tita baš zbog putovanja u Zimbabve gde nikada nije ni putovala.

Eto, zato mi bivši Jugosloveni volimo Tita. Kapirate!?

 

Dragoljub Draža Petrović je urednik beogradskog dnevnog lista Danas. Novinarstvom se bavi od 1994. godine.