“Bursać, ti i žena morate napustiti Banjaluku do jutra! Niste baš sigurni.

Ili preciznije, ne možemo vam garantovati bezbjednost“.

 Dragan Bursać

Galveston, Teksas. Gledam Meksički zaliv. Negdje dole je Amerika Latina, novi kontinent. Iza mojih leđa sva sila Sjeverne Amerike, koja počinje eto tu sa Teksasom. Lijevo, a gdje bi drugdje, Kuba. Desno Meksiko. Pogled od 10 hiljada milja. Na vratima nesvrstanih, u zaleđu neoliberalnog kapitalizma.

Puštam da mi mlaka voda liže bose tabane. Sjetim se kako je mokraća lijek za ujede kojekakvih dušebrižnika kukačkih. Asocira me toplina vode na mokraću. Mora.

A naša mora su drugačija. Pa se pretvaramo da nam nije hladno kad ulazimo u njih. Od Ulcinja do Pirana. Tresemo se i dovikujemo dragim ljudima kako nam je baš potaman.

A ovdje ne moraš da se pretvaraš. Zaista je mlaka morska voda. Ali opet, ne možeš ni da plivaš. Sve i da hoćeš. Plićina Atlantika se spaja sa horizontom, a horizont sa krmama ogromnih tankera.

“Bursać, ti i žena morate napustiti Banjaluku do jutra! Niste baš sigurni. Ili preciznije, ne možemo vam garantovati bezbjednost“.

To mi je rekao policijski inspektor u zoru, u 4:25,  8. jula 2017. Jutro je nakon toga bilo sunčano kako i pristoji julu. A julu u Banjaluci izgleda nije pristajao moj tekst “Slavi li Banjaluka srebrenički genocid“. A Banjaluka je namjerila te godine odista slaviti genocid i to nekakvom četničkom paradom. Pa je odustala nakon mog teksta, ali je zauzvrat tražila moje izuzeće iz bivstvovanja u čaršiji.

Sjećam se tog ljeta sam sa ženom nomadio-od Slovenije do Crne Gore. Izgnanstvo smo pretvorili u ljetovanje. Udomljavali su nas dragi ljudi u Ližnjanu, Rijeci, Puli, na Mljetu, Visu, u Podgorici, Somboru, Sarajevu… možeš biti izgnanik, a opet dobiti ten, mislim se. Dabome, trebaju ti prijatelji, a ja gledam u Meksički zaliv i shvatim da imam more prijatelja. Diljem svijeta.

Opet talas mokraće po nogama.

“Bursać, možete li tačno reći šta ste napisali za našeg generala Mladića!?”, pita me inspektor u policijskoj stanici koja liči više na neki hangar, a manje na stereotipiju sa kancelarijom. Iznad inspektora Mladićeva fotografija i ikona Svetog Save.

“Napisao sam da je ratni zločinac. Kao što i jeste“, kažem a čujem sebe kako ću to morati ponoviti.

“Glasnije, mnooogo glasnije“, dere se inspektor, kome sam došao da prijavim prijetnju smrću. Biješe to deseta. Ili petnaesta prijetnja. Ne brojim više.

“RATNI ZLOČINAC! ON JE RATANI ZLOČINAC!”

Sjećam se, dok sam izlazio iz stanice, promatrao sam pijeskom i lokvama upljuvana auta. Ovi ljudi ne idu na more. Nikada ili sasvim rijetko. Tamo gdje njihova sloboda prestaje, moja tek počinje.

Trećeg talasa nije bilo. Povukao sam noge iz mlake vode. Već su se sasvim uštirkale kako i treba. Galeb leti i pravi luping sa kormoranom. Bore se za ribu, valjda. U nas nema toliko kormorana. Više ih je na jezerima. Vidio sam jednog na Prespi. I možda uz Opatijsku šetnicu, ali nisam siguran.

”Bursać, roditelji i preci bi te se odrekli kad bi saznali kako si ih izdao. Postao si sluga ustaša i balija. Balija najviše“. Tako mi kaže negdje na društvenim mrežama jedan od urednika patriotskih novina, i televizije, i portala. I svega što je pod kapom svijeta iz koga sam privremeno izbjegao u ovaj Galveston.

A u tom svijetu, jedna novina koja je bila Glas Krajine, postala je Glas Srpske. I kao svoj moto je stavila strašnu rečenicu – Uvijek uz svoj narod. Ne uz istinu, ne uz pravdu, ne uz objektivnost. Ne! Uvijek uz svoj narod! Bilo mi je zastrašujuće. I neprijatno.

I oni da ocjenjuju šta će moji preci u grobu da rade?!

A, možda će se stvarno rotirati?

A onda se sjetih mog djeda prvoborca, nosioca Spomenice. I bake. I majkinih roditelja. I mog oca i majke. Svi su mrtvi – na ovaj ili onaj način umrli ili ubijeni za ideju samoupravnog socijalizma i onih nesvrstanih što su mi sad negdje dole, ispod nogu pa pravo horiznontom iza tankera “Liberija“ prema Južnoj Americi.

Odahnuh, ipak mogu biti ponosni na mene!

Mnogi su me pitali koliko sam dobio prijetnji? Mnogo. Dva puta sam napuštao grad u kome živim. Uništavali mi imovinu, prijetili mojoj porodici. A najgore od najgoreg, baš najgore, u poštanskom sandučetu jednom sam dobio kratku isprintanu poruku. Na njoj imena mojih nećaka, osnovna škola u koju idu, razredi i odjeljenja. Ni ja nisam znao koja su im odjeljenja. Kako je to čudno. Uhvati te sramota što ne znaš u kom su odjeljenu djeca i ta sramota prevlada strah od prijetnje.

Pa sve prođe. Valjda.

A valja nam dalje!

Credo quia absurdum! Ili možda zato što ništa drugo ne znam raditi, osim pisanja hudog.

Sve mi je to od mlake vode Meksičkog zaliva!

 

Dragan Bursać, profesor filozofije, kolumnista i novinar. Redovan je kolumnista Al Jazeera Balkans i portala Radio Sarajevo. Autor zbirke kratkih priča „PTSP SPOMENAR“, dobitnik brojnih novinarskih nagrada.