I Đorđu Balaševiću i Miri Furlan bilo je najlakše skliznuti u nacionalizam i jahati na tom talasu banalnosti. Ali oni to nikad nisu uradili. Oni su heroji jer nisu pali u to blato.

Đuro Radosavović

Postoje ljudi, najčešće ih nazivamo ličnostima, koji zaista mogu da pomjere granice. Oni iskaču iz kalupa koji nameću nacionalizmi. I djelom i pojavom ukazuju na besmisao tih linija na mapi. Oni su dokaz da, bez obzira na različite zastave, ljudi imaju toliko toga zajedničkog, oni su ti koji zbližavaju. Zbog njih sva isforsirana mržnja lako padne u vodu.

Vijest da je preminuo Balašević detonirala je redom sve gradove od Postojne do Ohrida, od Splita do Beograda, od Ulcinja preko Novog Sada do Sente. Bila je to najljepša reakcija na najtužniju vijest. Gradovi su odreagovali. Čak i oni užasno komplikovani gradovi, nepredvidivo divni, u kojima se nije lako istaći jer najteže opraštaju uspjeh. I tamo se plakalo i pjevalo.

Da je Dejvid Bouvi ustao iz mrtvih našli bi mu manu, ali zato su Balaševića ispratili kao da je bio gradonačelnik u svim gradovima makar na jedan dan.  Njemu se nije moglo prigovoriti, ni talenat osporiti. Njega su svi voljeli, iako ne svi javno.

I društvene mreže radile su za Balaševića nekoliko dana. Bez uloženog dinara, kune, marke i eura bio je udarna vijest. Čak su popustile i televizije koje su ga godinama bojkotovale, iskopali su i emitovali njegove sjajne emisije i koncerte. Nijedna druga vijest nije imala šansi da ispliva, jer je Panonski mornar bio jači od svih silnih plaćenih objava i kontra-struja.

Može se reći da su Balašević i Mira Furlan, koji su otišli jedno za drugim, dokazali  da je mnogo teže stvarati lijepo nego kreirati mržnju, ali da na kraju samo lijepo ostaje da se pamti za sva vremena!

I njima je bilo najlakše skliznuti u nacionalizam i jahati na tom talasu banalnosti. Ali oni to nikad nisu uradili. Oni su heroji koji nisu pali u to blato, nisu huškali kad su svi lako birali strane. Ostali su svoji!

I Mira i Đorđe odabrali su da vole, zato im se i ljudi dive. Nisu se sakrili iza zastava, već su postali simboli za sebe. Njihovi ispraćaji su zato bili emotivni i spontani, gest čiste ljubavi, uz zrno kolektivne krivice i sramote.

Pravo je čudo kako se tuga konvertovala u ljubav. Rijetki su oni koji ne dijele ljude, već samo dijele dobro. Narod je gladan te dobrote, zato je i izašao na trgove da svako iz svog mjesta isprati Balaševića i oda mu počast. Njega koji je pjevao o Vojvodini koja je mogla biti i Dalmacija i Boka, o hodniku studenjaka koji je mogao biti bilo koji studentski dom u okruženju.

Uz tolike simpatije pojavili su se naravno i osporivači, zamjerivači, spočitavači i tumači. Fama se plete oko svega, pa i oko Mirinog pisma iz devedesetih i Balaševićeve pjesme o Vasi Ladačkom. Ali nema tu ničeg nejasnog, jer su i Mirino pismo i Balaševićeva pjesma univerzalni kao i svako djelo kome ni vrijeme ni razni reinterpretatori ne mogu ništa.

Sada se razne vlasti utrkuju da im se posthumno izvine i dodvore. Obećavaju im ulice, bulevare i parkove kako bi se ogrebali za emociju i popularnost, neki kako bi se i oprali, ali su Mira i Balašević veliki i bez svega toga. Mira je zaradila Oskara za ljudskost u najteže vrijeme, a Balašević je bio ambasador dobre volje i prije ozvaničenja te titule.

Oni su svetionici dobrote koji bacaju i bacaće svjetlo daleko preko granica! U takvo svijetlo treba gledati.

 

Đuro Radosavović, pisac, novinar, kolumnista, copywriter; rođen u Podgorici, živi u Beogradu. Sumnja u realnost, vjeruje u književnost.