Za socijalna preduzeća uvek kažemo da su motivisana rešavanjem određenih problema u zajednici i da to rade uspešno prodajući svoje usluge i proizvode na tržištu.

Dina Rakin

Zove me prijatelj, beše neka sredina aprila prošle godine, u jeku lockdown-a: „Dino moja, ovo je strašno! Ljudi su u strašnoj potrebi, posebno sada kad ne mogu napolje. Jeste da mi radimo i na selu, pa je ljudima lakše, jer mogu u dvorišta izaći, ali, znaš, to su seoska, stara domaćinstva, njima su usluge pomoći u kući potrebne. Imam ljude koji idu na teren, ali ja ne spavam, jer ja ne znam kako svoje zaposlene da zaštitim, kako da im osiguram opremu, a s druge strane, kako da obezbedimo ljudima usluge. Mnogo teško vreme!“

Mika vodi socijalno preduzeće koje se bavi pružanjem različitih usluga u zajednici, bavi se i radnom integracijom osoba kojima je pristup tržištu rada otežan. Kada govorimo o socijalnom preduzetništvu, kao sektoru koji se direktno bavi razvojem lokalnih zajednica, kroz učešće na tržištu, često zanemarujemo ovaj aspekt unutrašnje organizacije jednog preduzeća: uslove rada, radne odnose, radna prava. Zanemarujemo one koji su oko socijalnog preduzeća podrška, oni koji omogućavaju upravo da ta socijalna preduzeća dođu do svih onih koji imaju potrebu da se na različite načine integrišu u jedno društvo.

Sećam se jednog istraživanja o socijalnim zadrugama u Italiji koje se baš ovom problematikom bavilo. Ispitivali su zaposlene i volontere u ovom tipu socijalnih preduzeća, kako bi utvrdili razloge i motive zbog kojih su ljudi angažovani u ovim firmama i da bi ocenili zadovoljstvo radom u socijalnim zadrugama. Jedan od glavnih razloga zbog kojih su ljudi spremniji da rade u ovom sektoru jeste to što su standardi i uslovi rada takvi da je čovek u fokusu. Zaposleni i volonteri, ali i svi drugi oko socijalne zadruge osećaju se da pripadaju zajednici u kojoj rade, jer je osnov delovanja zadruge da sameri svoje delovanje (i spolja i unutra) sa ljudima, njihovim senzibilitetima, veštinama i potrebama.

Da je zaista tako, potvrđuje ponašanje socijalnih preduzeća u Evropi od izbijanja finansijske krize 2008. godine. Jedini sektor koji je bio otporan i beležio rast tokom krize bio je sektor socijalnog preduzetništva. Taj rast se merio i uvećanjem broja zaposlenih, rastom broja socijalnih preduzeća i posledično i brojem ljudi obuhvaćenih uslugama. Dok je privreda u Italiji 2009. godine značajno smanjila broj zaposlenih, broj zaposlenih u socijalnim zadrugama je porastao za 2,7 odsto. U Španiji, poslednji kvartal 2011. godine je zabeležio najstrašniju nezaposlenost u privredi od 5 miliona ljudi, zadruge su bile te koje su uvećale broj zaposlenih za 7,2 odsto.

Intrigantan sektor, neuhvatljiv fenomen, zbog ovih pokazatelja skreće pažnju različitih aktera. Zato se razvijaju razne definicije, kriterijumi, merenja, koja bi nam pomogla da razumemo sektor u tradicionalnim okvirima pre svega: kako zakonom da se reguliše, kako da se naprave adekvatne mere koje bi pomogle razvoju sektora, kako da se spreče zloupotrebe. Iznad svega, na te načine mi pokušavamo osigurati da novac koji ulažemo ima jasan uticaj i ishod u društvu. No, zar nisu tradicionalni pristupi privreda ti koji su se pokazali najštetnijim po čovečanstvo? Vrednosti koje, uprkos svim upozorenjima, privrede širom sveta etabliraju su zasnovane na pohlepi, konkurenciji, sebičnosti, generisanju fingiranih potreba što vodi otuđenju ljudi.

Za socijalna preduzeća uvek kažemo da su motivisana rešavanjem određenih problema u zajednici i da to rade uspešno prodajući svoje usluge i proizvode na tržištu. Fokus na pronalaženju rešenja je razlog zbog koga se njima okrećemo u trenucima globalnih potresa, jer nam se čini da njihova otpornost nešto nadnaravno. Nije tu ništa neimanento čoveku. Reč je o tome da sve organizacije socijalne ekonomije svoj rad zasnivaju na vrednosti i principu: solidarnosti i saradnji.

Sredinom marta ove godine, pričam ponovo sa Mikom o posledicama krize. Rečenica koju ću pamtiti i ponavljati kada pitaju o sektoru socijalnih preduzeća u Srbiji: „Dino, naš cilj je bio da očuvamo radna mesta i pružimo podršku našim korisnicima. To smo uspeli. I to je najvažnije“.

 

Dina Rakin, direktorka Koalicije za razvoj solidarne ekonomije