Dobio sam bugarski pasoš. Do sada nisam planirao da tražim srpski, ali otkako se to dogodilo, sve više razmišljam. Možda da i ja dobijem nešto od mog srpskog porijekla.

 Dimitar Nikolovski

Početkom marta ove godine sjedio sam među desetak građana Makedonije u zgradi Medicine rada u Vranju i slušao izjave poput: „Njemačka je sjajna za posao, ali prvo idemo u Vranje po vakcinu.“ Tih dana išli smo u Vranje  nadajući se da će nam se smilovati i da ćemo dobiti vakcinu bez zakazivanja. Bilo je to više od mjesec dana prije velike makedonske (a bogami i balkanske) „invazije“ na Srbiju, kada je na poziv Vučića desetine hiljada makedonskih građana vakcinisano u zakazanim terminima.

Slučajno sam bio u grupi u kojoj je polovina ljudi isticala svoje srpstvo, srpsko porijeklo, „čiji je đed oklen bio“, kao i simpatije prema srpskom narodu i velikom vođi i razočaranje zbog „sebičnosti“ i praznih obećanja EU i zapadnih partnera. Ovi razgovori naveli su me na razmišljanje šta ovo znači za samoopredjeljenje makedonskih građana, posebno zbog značaja koji EU ima za velika nacionalna pitanja, kao i za novu nacionalnu mitologiju Makedonaca.

Nesumnjivo je bilo još više takvih razgovora tokom kasnije „invazije“ na Srbiju. Korona kriza pokrenula je nekoliko glavnih globalnih prekretnica i ovo je definitivno bila jedna od njih. Iako je atomizovan, Yugo prostor dobio je veći značaj sa fenomenom vakcine. Njegovi redovi značajno su se zbili, a Vučić i njegov uspjeh u vakcinaciji bili su kohezivna sila. Evro-entuzijasti (kao i građani EU iz Mađarske i Hrvatske) otišli ​​su u najbliže susjedstvo, koje se nalazi između Istoka i Zapada, Evrope i Rusije, Kine i Amerike, neodlučno ali i puno vakcina.

U proteklih nekoliko godina prošli smo kroz turbulentno razdoblje u kojem je nacionalni identitet doživljavao šokove. Promjena imena zemlje i sporazum o prijateljstvu sa Bugarskom ojačali su polarizaciju, upravo zbog implikacija na identitet. Neki bi rekli da je identitet sačuvan, drugi da je promijenjen, a treći da je potpuno izbrisan, pa sada treba da se spašava. Još uvijek ne znamo šta se priprema sa trenutnom blokadom u Bugarskoj i kakav će efekat imati na nacionalni identitet. Međutim, sam sporazum o prijateljstvu izazvao je različita gledišta: da nema uticaja na identitet; da će se desiti nacionalna katarza i da ćemo „razumjeti“ neke stvari koje su nam bile skrivene za vrijeme Jugoslavije; ili da će doći (opet) do kataklizme i brisanja identiteta.

Razlog ovih promjena nam je vrlo poznat. Da nije bilo evroatlantskih integracija, ne bi bilo snage spremne za to, niti bilo kakve podrške stanovništva za ove ogromne korake. Država se, kroz promjenu imena i kroz potencijalne promjene u istorijsko-identitetskim pristupima, definitivno promijenila. Iako „ime ne zadire u identitet“, ipak postoje promjene u tome kako se osjećamo i kako bi trebalo da se objasnimo kada se predstavljamo. Sjeverno-makedonski identitet nije promovisan, ali definitivno jeste evropsko-makedonski.

Otišao bih korak dalje i rekao da su evroatlantske integracije postale nova nacionalna mitologija Makedonije. Bez obzira ko je srećan s tim, u budućnosti će promjena imena imati isti istorijski značaj kao Aleksandar, Ilinden, ASNOM itd; kao sjajan trenutak sa dalekosežnim uticajima, pozitivnim ili negativnim.

Ali da se vratimo na vakcine i razgovore koje sam čuo. Novi nacionalni mit došao je s fetišiziranom slikom EU kao robusnog, otpornog i, prije svega, efikasnog sistema spremnog da odgovori na izazove. Zbog toga smo obučeni da ga volimo i spremni da žrtvujemo identitet. Međutim, kada smo zaista bili u opasnosti i kada su nam trebale vakcine, taj idealizovani sistem je kasnio. Evropski Makedonci potražili su utočište u balkanskoj Srbiji.

To je bio udarac za proces učvršćivanja nove nacionalne mitologije – definisane obećanim blagodetima procesa EU – i poen za vakcinalno efikasni Istok. Evropske vakcine, iako kasnije, i u malom broju, ipak su stigle. Igra se nastavlja. Von der Layen je tvitovao na makedonskom jeziku. Za nekoliko dana ću se ponovo vakcinisati, siguran sam da su razgovori napredovali.

 

Dimitar Nikolovski, politikolog, angažovan u Centru za evropske strategije Eurothink