Nakon što sam javno progovorio o brutalnom prebijanju mog djeteta, zapanjilo me da su mi se javile desetine roditelja sa sličnim iskustvima. Shvatio sam da je ova pojava metastazirala u crnogorskom društvu.

Darko Saveljić

Iako pred razmjerama beogradske tragedije, naše muke možda izgledaju nebitne, vjerujem da se u situaciji opisanoj u redovima koji slijede kriju ozbiljni i opasni problemi. Ovo što pišem mnogima može pomoći da progovore i natjeraju sistem da na djelotvoran i efikasan način odgovori na narastajuće, bolje reći alarmantno vršnjačko nasilje.

Moj sin, učenik drugog razreda gimnazije, sjedio je nedavno u kafiću sa tri drugara, došla su tri njihova vršnjaka i sjela pored njih. Nijesu ih poznavali i zbog toga su ustali i krenuli napolje. Ispred ih je sačekalo još pet-šest delinkvenata. Uperili su telefone u njih. „Ajde, sad kažite – mi vas snimamo – mi smo p…“. Moj sin i njegovi drugari nisu htjeli to da izgovore i počela je tuča. Bacili su ih na pod, udarali nogama…

Završili su tu noć u urgentnom centru, do tri ujutro. Potom i u policiji.

Možda bi se na tome sve i završilo da sutradan, u jedan sat popodne kada počinje škola, ti isti delinkventi koje je policija odmah zvala na razgovor, nijesu došli ispred škole. Počeli su da im prijate i da ih vrijeđaju: “Je li moguće da ste nas prijavili policiji, p…”, a onda su opet krenuli da ih tuku.

Bilo mi je jasno da je moje dijete žrtva brutalnog nasilja, pa sam na društvenim mrežama pokrenuo priču, s obzirom na to da me tamo dosta ljudi prati. Zapanjilo me da su mi se javile desetine roditelja sa sličnim iskustvima. Shvatio sam da je ova pojava metastazirala u crnogorskom društvu. Čitao sam o vašnjačkom nasilju, mislio da to ne može da se desi mojoj djeci, ali izgleda da žrtva može da bude svako dijete. Povezao sam se i sa nevladinom organizacijom roditelji.me, želeći da pokrenemo kampanju i pokušamo da damo makar mali doprinos kako bi se na tom polju nešto promijenilo nabolje.

Iznio sam naš slučaj vašnjačkog nasilja, ne samo zbog mog djeteta, nego zbog svih roditelja i sve djece u Crnoj Gori, s ubjeđenjem  da o tim stvarima ne smije da se ćuti. U komunikaciji sa Roditeljima.me, vidjeli smo što u sistemu ne štima. Utvrdili nekoliko prioriteta i tražili da vlada hitno sazove sjednicu Savjeta za prava djeteta gdje bi se razgovaralo o mjerama prevencije i suzbijanja nasilja; uvođenju nove vaspitne mjere za počinioce i sistema nadzora njihovih porodica i kazne za roditeljsko nepostupanje; definisanju neke socijalne usluge, servisa podrške žrtvama nasilja, s obzirom na to da takva usluga ne postoji u crnogorskom društvu; izmjenama zakonske regulative.

Ono što se desilo u međuvremenu, baš tih dana kada je se desilo nasilje nad mojim djetetom, završena je javna rasprava o zakonu o postupanju u slučajevima maloljetničke delinkvencije. Ministarstvo pravde i socijalnog staranja odbilo je sve amandmane NVO Roditelji.me, a koji su se odnosili na pojačani nadzor roditelja u porodicama maloljetnih delinkvenata.

Tri dana nakon nasilja nad mojim sinom, desilo se nasilje u Baru, kada su brutalno pretučeni sportisti iz Bosne i Hercegovine. Gotovo da svakoga dana imamo neki novi slučaj vršnjačkog nasilja, da bi prije par dana u jednoj podgoričkoj osnovnoj školi roditelj uzeo zakon u svoje ruke i prebio dječaka koji je navodno ucjenjivao njegovu ćerku

Smatram da je najgora moguća situacija da ljudi uzimaju zakon u svoje ruke. Dosta ljudi me zvalo i govorilo mi: svaka ti čast kako trpiš i kako se nosiš s tim, ja bih pošao u školu i sam to riješio. Očigledno, nemaju svi ljudi isti prag tolerancije, nijesu svi ljudi razumni i prisebni. Nikako nije dobro da se na nasilje uzvraća nasiljem. Svi mi, jednostavno, moramo da natjeramo sistem da proradi.

 

Darko Saveljić je ekološki aktivista, otac dječaka žrtve vršnjačkog nasilja