Do konačnog prihvatanja saznanja da vam je dijete LGBT prođe dosta – nije jednostavno. A, onda sam shvatila da je najbolje što mogu da učinim za svoje dijete da ga podržim i budem pored nje.

Damira Kalač

“Muči me što će morati da budu jaki, jači nego što treba da budu za svoje godine i da se bore praktično protiv cijelog svijeta za proste stvari kao što su pronalaženje ljubavi ili posla… Najteže se nosim sa tim što mogu biti povrijeđeni svaki put kada prosto samo odluče da žive svoj život i svoj identitet iskreno, a opet znam da je bolje da žive upravo tako jer će samo tako biti najsrećniji”, navodi jedan roditelj, naš sagovornik.

Do njega smo teško došli. U Crnoj Gori se i dalje nerado i uglavnom anonimno govori o ovim stvarima. Prisjetila sam se izjave Podgoričanke Đorđine Gvozdenović, iz 2017. Ona je tada rekla da je Crna Gora homofobna sredina. Đorđina je jedna od dvije majke, koje su godinu ranije, na Prajdu, javno podržale svoje kćerke, pripadnice LGBT populacije. Đorđina je danas jedina pristala da javno govori o seksualnoj orijentaciji svoje djece. Baš sam željela da to bude neko drugi, da ne pitam Đorđinu, da izbjegnem tu situaciju koja se događa novinarima, da za neke teme imamo sigurne sagovornike, pa hajde, pitaću baš tu osobu.

“Niko od roditelja od ovih sa kojima radimo nije voljan da govori o tome”, kratko mi je rekao jedan od LGBT aktivista i dugogodišnji borac za ljudska prava.

“Može i anonimno”, poručila sam uz upit drugoj organizaciji.

Vratila sam se Đorđini. Javila se i jedna J. čija se sestra javno deklariše kao lezbejka. Ona o svemu radije govori anonimno.

I kad sam mislila da je to to, stigao je još jedan odgovor roditelja. Anoniman.

Kad se prisjeća dana u kojima je shvatila da je njena sestra gej, J. kaže da je to bilo u srednjoj školi, a da je sumnje potvrdila listajući sestrin dnevnik.

“To je bilo vrijeme kada se o gej populaciji nije toliko pričalo i kada je to bila sramota. Mada je T. uvijek bila muškobanjasta, pa smo to pripisivali tome. Vjerovatno bih i dan danas vjerovala da nije lezbejka i da su joj sve ‘drugarice’ stvarno drugarice. Pročitala sam u njenom dnevniku. Tako sam saznala. U početku je to bilo sramota. Krilo se od svih. I kada me neko pita, ja se pravim da nije tako”, priča J.

Pogađali su je i komentari na sestrin račun, ali oni su se, kaže, događali uglavnom u virtuelnom svijetu.

“Užasno me pogađalo kada sam čitala na Fejsbuku ispod njene slike užasne komentare. Uživo se uglavnom sa tim nisam sretala. Da li zato što ljudi imaju hrabrosti samo na društvenim mrežama da pljuju po ljudima, ili jednostavno zato što moje okruženje tako reaguje na različitosti”, kaže ona.

J. je danas opuštenija kad se govori o seksualnoj orijentaciji njene sestre.

“Čak otvoreno kažem da mi je sestra gej, i moja okolina je to prihvatila. Čini mi se i onaj konzervativniji dio familije”.

Đorđina je odavno prepoznata kao jedna od dvije majke koje djeci podršku pružaju i učešćem na Prajdu.

Kad govori o danima u kojima je shvatila da je njena kćerka LGBT, kaže da jednolično osjećanje koje prati takvo saznanje ne postoji.

“Prihvatite ga, pa počnete da se borite sa svojim demonima, pa ga ponovo prihvatite, pa se nadate da je to samo faza u životu. Do konačnog prihvatanja prođe dosta toga, nije jednostavno“.

A onda je shvatila da je najbolje što može da učini za svoje dijete da ga podrži i bude pored nje.

Na pitanje da li se nešto promijenilo tokom proteklih godina, da li su drugi roditelji u međuvremenu osnaženi, nije optimista.

“Naprotiv, i oni i zajednica su trenutno, po mom viđenju, u goroj poziciji nego prije godinu-dvije”, kaže Đorđina.

 

Damira Kalač,  novinarka, blogerka i građanska aktivistkinja