Moju priču ne treba pričati; moja pripovijest je lažna i ne treba joj vjerovati. Baš kao što se žrtve silovanja optužuju za laž. A ne oni koji stvarno lažu: silovatelji.

Nedavno sam se vidjela sa par prijatelja, među njima je bio i jedan kojeg poznajem petnaest godina. Dugo se nismo vidjeli i bilo je jasno da smo u međuvremenu “porasli” u različitim pravcima, tako da sada nemamo puno zajedničkih tema za razgovor, osim o serijama koje smo gledali. S nama su bila još dva muška prijatelja.

 

U jednom trenutku, dok sam govorila o sebi, svojim strahovima i ograničenjima u javnom prostoru, pomenula sam izazove s kojima se žene suočavaju kada su van kuće i kako smo gotovo naviknute na stalnu napetost koju osjećamo kad izađemo. Na to je prijatelj iz moje rane mladosti prevrnuo očima i prezrivo uzdahnuo. Druga dvojica su ćutali i čekali da prođe neugodan trenutak koji sam navodno proizvela.

 

Nije prvi put da dobijem takvu reakciju kada podijelim iskustvo svoje svakodnevice. „Opet forsirate feminističku propagandu“ ili „Dođavola s feminizmom“ uobičajene su fraze za napad kao odgovor na primjedbe koje remete osjećaj ugodnosti i blagostanja muškaraca koji se, zamislite, suočavaju sa onim što je jednostavno život žene u patrijarhalnom društvu. Zapravo, osjećanje prijatnosti ili njegova uskraćenost – što znači osjećanje nelagode – čini se mnogo vrjednijim od stalnih osjećanja nelagode, straha i prijetnje s kojima se žene suočavaju u svom svakodnevnom životu (ako se osjećate nelagodno i ne znate o čemu govorim,   pogledajte ispovjesti u #сегакажувам#каденеодам u Makedoniji, kao i # ženeujavnomprostoru u Hrvatskoj).

 

Suprotstavila sam se svom bivšem prijatelju zbog onoga što mi je učinio: on je više cijenio njegovu trenutnu neprijatnost nego moj stalni osjećaj nelagode (usput, taj isti prijatelj mi je kupio suzavac prije mnogo godina, u slučaju da me napadne manijak kad se vraćam kući kasno, jer je znao da mi se to već dogodilo. Suzavac mi je u ruksaku iza mene dok ovo pišem). Rekla sam mu da pokušava da me ućutka i da mi ne dozvoljava da ispričam svoju priču. Nije mu bilo prijatno, ali „dozvolio“ je da nastavim da stvaram neugodnu situaciju govoreći mu što mi se dogodilo dvije sedmice ranije.

 

Bila je vrela noć i moja prijateljica i ja smo imale 20 minuta šetnje centrom grada do našeg omiljenog bara. Grad je bio prilično prazan zbog pandemije. Međutim, nas dvije smo  hodale poznatim putem, izbjegavajući mračna mjesta i ćoškove u kojima smo u prošlosti imale neprijatnosti s momcima koji dobacuju ili sa manijacima. Međutim, za tih 20 minuta kroz centar grada, četiri puta su nam zviždali, dobacivale su horde muškaraca ili muškaraci za volanom (u jednom slučaju iz autobusa javnog gradskog prevoza. Imamo mnogo iskustva s vozačima autobusa i vožnjom u autobusu). U slučaju da je neko radoznao, obje smo bile obučene u  duge, crne široke haljine.

 

Moj prijatelj iz rane mladosti je rekao nešto poput „izvini, ali ja takve ljude ne poznajem“, želeći da kaže da ne poznaje i nije upoznao ljude koji napadaju djevojke na ulici, verbalno ili fizički ih zlostavljaju. Opet, ovo me dovelo u položaj nekoga ko ili a) laže b) pretjeruje kako bi privukao pažnju c) je lud. Na taj način, moje žensko iskustvo je jednostavno obezvrijeđeno. Moju priču ne treba pričati; moja pripovijest je lažna i ne treba joj vjerovati. Baš kao što se žrtve silovanja optužuju za laž. A ne oni koji stvarno lažu: silovatelji.

 

Srećom, narativ je već u rukama žena i taj proces je nepovratan. Prijatelj iz moje mladosti, koji misli da ima dobre namjere i koji je zaboravio da mi je kupio suzavac kako bih se zaštitila od istih ljudi za koje tvrdi da ih ne poznaje, ima metode koje su nam već poznate i ne utišavaju nas. Zato metoda „ućuti da mi ne bude neprijatno “ više ne funkcioniše. Dakle, iskreno se nadam da je nekome bilo neugodno dok je čitao ovaj tekst.

 

 

Rumena Bužarovska je književna prevoditeljica s engleskog na makedonski jezik i vanredna profesorica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju.  Autorka je četiri zbirke priča koje su prevedene i objavljene u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sloveniji, Italiji, Mađarskoj i Sjedinjenim Državama.