Kada jedna država folira borbu protiv korupcije, taj virus ima nezgodnu osobinu da se razvija brzo i pogubno po pacijenta.

Branko Čečen

„Afera Krušik“ odjeknula je prošle godine čitavim regionom. Pošteni uzbunjivač je otkrio novinarima korupciju ogromnih razmera, koja je preko sada pokojnog Branka Stefanovića, oca tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, dosezala do samih vrhova kooptirane države. Iako se ispostavilo da su povlašćeni trgovci povezani sa vladajućom strankom dobijali municiju iz fabrike ispod svih isplativih cena, uništavajući samo preduzeće, da je država sve to odobrila uz puno znanje o štetnosti poslova, kao i da je deo oružja završio i u rukama terorističkih organizacija, uhapšen je – samo uzbunjivač, hrabri građanin Aleksandar Obradović. Nikakva druga istraga nije ni pokrenuta, a ova protiv njega traje duže od godinu dana, bez ikakvih novosti iz tajnovitog srpskog tužilaštva.

Ceo događaj može se opisati samo kao blatantna zloupotreba pravosuđa i policije u svrhu prikrivanja zločina. Onaj deo građana koji shvata težinu situacije u Srbiji i koje to uopšte interesuje, demonstracijama je pokazao šta misli o celoj stvari.

No, moglo se predvideti da će se stvari završiti veoma loše po ljudske i građanske slobode i prava, kao i po pravo u Srbiji kao takvo.

 

Merenje korupcije novinarskim metrom

Četiri i po godine ranije, ekipa Centra za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) je odlučila da pokuša da istraži kako se to naša država bori protiv korupcije. Na kraju smo shvatili da je jedini način da dobijemo merljive podatke – da identifikujemo krivična dela vezana za korupciju i pitamo sve policijske uprave, tužilaštva i sudove u Srbiji, koji se uopšte bave ovim stvarima o svim procesima po odabranim delima. Dobili smo potrebljive podatke od 52 osnovna i viša tužilaštva (od 83), Tužilaštva za organizovani kriminal, kao i od 79 (od 91) osnovnih i viših sudova. Trajalo je osam meseci. Angažovali su se svi članovi istraživačkog tima.

Statistika je bila depresivnija no što je iko od nas pretpostavljao. U istraživanom periodu od oko tri godine, od 6.179 prijavljenih osoba, optuženo je nešto ispod tri hiljade. Dosuđena je 1.861 kazna za oko 1.500 osoba. Od toga, uslovnih kazni je bilo 1.268. Tri hiljade sudskih postupaka svelo se na oko 300 zatvorskih kazni na samom zakonskom minimumu, ili – ispod njega. Drugim rečima, treba da ste jako talentovani i da uložite izvanredan napor da u Srbiji budete osuđeni za korupciju.

Jednako tako, umesto konstruktivne reakcije vlasti na ovakve podatke, recimo nekakve reforme, dobili smo jasnu suprotnost – jedna po jedna institucija u borbi protiv korupcije, vremenom je pod vlašću Aleksandra Vućića obesmišljavana, kooptirana i ućutkavana, mediji su stavljeni pod kontrolu i korupcija je dobila mir i sredstva za rad. Erozija vladavine prava uopšte postala je refren svakog izveštaja Evropske Komisije o napretku Srbije, eufemistički sročen kao “odsustvo napretka”.

 

Distorzija

Kada jedna država folira borbu protiv korupcije, taj virus ima nezgodnu osobinu da se razvija brzo i pogubno po pacijenta. Pacijent je posle godina sasvim nesputanog kršenja svih tih anti-koruptivnih zakona, uključujući i krivični, došao do toga da se lekari bore protiv leka hapseći uzbunjivača, a da tapšu po leđima virus i čine šta mogu da mu pomognu.

CINS je za svoj trud dobio Evropsku novinarsku nagradu, verovatno najveće novinarsko priznanje u Evropi. I to je jako lepo. Nisam pitao naše novinarke i novinare, ali mislim da bi svi mi rado vratili tu nagradu, samo da imamo priliku da živimo u uređenom društvu, sa vladavinom prava i dostojanstveno. Jer, grozni virus korupcije, razjeo je društvo Srbije do neprepoznatljivosti.

A onda je došao drugi virus, ovaj pravi. Onaj simbolički, virus korupcije, učinio je da pandmiju dočekamo slabi, korumpirani, siromašni i nesposobni, bez lekara, sa ruševnim bolnicama. Imamo najveći stepen zaraženosti u Evropi, sa jednom od najvećih smrtnosti u odnosu na broj zaraženih.

Sada posledice korupcije merimo u broju izgubljenih ljudskih života.

 

Branko Čečen, direktor Centra za istraživačko novinarstvo Srbije, dugogodišnji novinar i urednik u beogradskim štampanim medijima; predavač na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, trener na programima edukacije novinara.