Kada su institucije zajednice oslabljene, ljudi osećaju da su sami i odgovaraju na neizvesnost tako što pretpostavljaju najgore ishode, noseći oružje i reagujući na agresiju još većom agresijom.

Branka Drašković

Nasilje je globalni fenomen koji dovodi do smrti više od 1,6 miliona ljudi svake godine, što ga čini jednim od vodećih uzroka smrti širom sveta.

Nasilje se takođe pokazalo kao neverovatno skupa pojava. Ukupan uticaj nasilja na svetsku ekonomiju procenjen je na 13,6 biliona dolara – što je cifra koja je ekvivalentna 13,3 svetskog BDP-a.

Pored toga nasilje stavlja težak teret na zdravstvene i  pravosudne sisteme, službe socijalne zaštite i ekonomiju zajednice.

Visoka stopa nasilja u svim zemljama sveta pa i kod nas posledica je društvenih, ekonomskih i političkih izazova kao što su društvena nejednakost, brza urbanizacija, siromaštvo, nezaposlenost i institucionalni nedostaci.

Globalna pandemija COVID 19 je pogoršala faktore rizika za nasilje kao što su: usamljenost, izolacija i ekonomska nestabilnost. Nasilje takođe ima tendenciju da raste u vremenima neizvesnosti, posebno kada je nepoverenje u javne institucije veliko. A društveni mediji služe kao akcelerator, podstičući bes i neadekvatne modele reagovanja.

Kada su institucije zajednice oslabljene, ljudi osećaju da su sami i odgovaraju na neizvesnost tako što pretpostavljaju najgore ishode, noseći oružje i reagujući na agresiju još većom agresijom. Ovu teoriju podržavaju analize, koje pokazuju da više ljudi nosi oružje nego ranije.

Glavne slabosti sistema za prevenciju i zaštitu od nasilja u našoj zemlji su :

-Ne postoji funkcionalno centralno telo koje bi bilo odgovorno za koordinaciju, praćenje i ocenjivanje efekata politika i mera za prevenciju i zaštitu.

-Ne postoji razvijena metodologija za sistematično praćenje primene postojećih protokola.

-Ne postoji centralizovana baza podataka.

-Procesi praćenja i evaluacije intervencija (zakona, politika, mera, programa, usluga) retki su i nesistematski

-Intervencije ne uzimaju u obzir socio-ekonomski kontekst.

–  Sistem je više fokusiran na odgovor i zaštitu nego na prevenciju. Programi prevencije su retki, nisu redovni ni sistematski i najčešće nemaju veliki obuhvat.

-Programi podrške roditeljstvu i porodicama su slabi ili nepostojeći.

-Nedostaje podizanje svesti i rad na promeni društvenih normi, vrednosti i stavova (nastavak kampanja nulte tolerancije prema nasilju, podsticanja nenasilne komunikacije, zabrane nasilnog disciplinovanja dece i podsticanja rodne ravnopravnosti i nediskriminacije.

Posebno treba obratiti pažnju na digitalno nasilje kojem su najviše izloženi žene i deca. Bilo koja osoba može biti pogođena zločinom i nasiljem bilo tako što će ga doživeti direktno ili indirektno, kao što je prisustvovanje nasilju u svojoj zajednici ili slušanje o zločinu i nasilju od drugih stanovnika. Dakle reč je o direktnom i indirektnom nasilju.

Srbija je u visokom stepenu rizika od nasilja. Ono što je najveći problem u našoj zemlji su dobri zakoni ali loša implementacija kao i loša koordinacija između institucija koje se bave kako prevencijom tako i posledicama nasilja.

Potrebno je više raditi na prevenciji nasilja i edukaciji dece i adolescenata. Mere koje se do sada preduzimaju su one koje su vidljive ( školski policajci). Njihova uloga je veoma značajna ali je mnogo važnije kod mladih razvijati emocionalnu saamokontrolu i druge mehanizme koji doprinose kontroli agresije i njenim upravljanjem.

Iako se na nasilje često gleda i na njega se reaguje kao na neizbežan deo ljudskog stanja, takve pretpostavke se menjaju, fokus se širi, a u našoj zemlji mnogo veći naglasak bi trebalo  stavljati na prevenciju nasilnog ponašanja, a ne na posledice.

Da bi napori na prevenciji bili uspešni, potrebno je raditi na povećanju boljeg razumevanja ovog složenog fenomena. Moralni kodeksi mogu uveliko varirati širom sveta što predstavlja izazov za rešavanje često osetljive teme nasilja, njegovih uzroka i posledica, međutim potrebno je postići neki oblik zajedničkog razumevanja kako bi se ljudski život i dostojanstvo efikasno zaštitili.

 

Branka Drašković, psihološkinja, zaposlena na FEFA fakultetu u Beograd