Nastavnici i učenici su stupili u onlajn školu:  prvi najčešće kao digitalni uljezi, drugi kao digitalni urođenici. Škola se uselila u domove, brišući poznate životne ritmove, otvarajući prostor novim otuđenjima, nesnalaženjima i konfliktima…

Božena Jelušić

Obrazovanje se posljednjih decenija dvadesetog vijeka intenzivno mijenjalo i reformisalo. Tradicionalna škola nije odgovarala svijetu u kome se znanje udvostručuje svakih sedam godina pa se tragalo za novim oblicima poučavanja. Javio se i čitav niz novih „pismenosti“ (digitalna, medijska, informaciona…) neophodnih za pristup, obradu i upotrebu znanja u novim okolnostima. Uz to, obrazovanje i škola su uvijek bili „ključ budućnosti“ i moćan instrument za smanjivanje društvenih nejednakosti.

Potom je pandemija „udaljila obrazovanje iz odjeljenja“ i svi nedostaci i prednosti škole su se izoštrili do paroksizma. U obrazovanju je počela „nova era“.

Nastavnici i učenici su stupili u onlajn školu: prvi najčešće kao digitalni uljezi, drugi kao digitalni urođenici. Škola se uselila u domove, brišući poznate životne ritmove, otvarajući prostor novim otuđenjima, nesnalaženjima i konfliktima (iako je nekim tihim i stidljivim đacima odgovarao nov način rada).

Ophrvani dodatnim zahtjevima, nastavnici su uočavali da kod učenika slabi motivacija, da teže pamte i održavaju pažnju. Odavno uronjeni u digitalnu infodemiju, mladi  su se spoticali pred zahtjevima nefunkcionalnh i često preširokih nastavnih planova i programa. Uostalom, njihov način razmišljanja odavno nije odgovarao linearnom modelu knjige, već radijalnom modelu mreže. Promišljeno prilagođavanje planova i programa je postalo hitna potreba, baš kao i drugačiji oblici provjere znanja i ishoda poučavanja.

Pored toga, obrazovanje u doba pandemije je otkrilo sve vidljive i nevidljive oblike nejednakosti. Značajan broj đaka nije imao računar, pristup internetu, neke porodice čak ni televizor. Vodeća alatka je postao „pametni telefon“, a njegov displej – mjera pamćenja i znanja. Neki roditelji su mogli da pomognu svojoj djeci u učenju; malobrojni da plate dodatnu pouku, a odavno se odomaćilo i „prepisivanje“ sa interneta.

I dok se brinulo da škole ne postanu rasadnici infekcije, manje se vidjelo koliko je negativnih efekata imalo zatvaranje škola na ishode obrazovanja mladih, na njihovo mentalno zdravlje, i koliko će se to u budućnosti odraziti na ukupnu društvenu dobrobit. Pandemija je brzo dovela do eksplozije nejednakosti i do brojnih poremećaja za milijardu učenika u preko 160 zemalja.

Izvjesno je da zatvaranje škola u određenom trenutku nema alternativu, iako dosadašnja istraživanja nisu pokazala da škole doprinose porastu oboljelih. Međutim, postalo je jasno da zatvorene škole imaju dramatičan efekat na kvalitet znanja, rast siromaštva i nejednakosti, napuštanje redovnog školovanja, porast kriminala, psiho-socijalne tegobe, brakove maloljetnika, dodatnu rodnu nejdnakost, dok lica sa invaliditetom i izbjeglice trpe gotovo nenadoknadive posljedice. Pandemija je u sferi obrazovanja postala svojevrsna generacijska katastrofa, koja dugoročno može ugroziti lokalne i globalne ciljeve razvoja i živote mnogih pojedinaca.

Zato je važno ponovno i sigurno otvaranje škola, kao najefikisanije kombinacije tradicionalne i onlajn nastave za cijelu populaciju, ali i smanjivanje jaza između onoga što škola nudi i što su potrebe mladih i društva u cjelini.

Potrebno je osmisliti škole budućnosti, sa fokusom na kreativnost i inovacije u poučavanju, uz dodatno finansiranje i brigu o onima sa manjim mogućnostima. Jer ovaj izlet u virtuelno ne smije da se odrazi na smanjivanje troškova i sužavanje onoga što škola nudi, uz jasnu svijest da nas svakih nekoliko godina može zadesiti sličan izazov.

 

Božena Jelušić, do 2017. radila je kao profesorica književnosti i medijske pismenosti u gimnaziji „Danilo Kiš” u Budvi. Dobitnica je najviše crnogorske nagrade u oblasti obrazovanja, Oktoih (2000). Autorka je programa i čitanki za četiri razreda gimnazije. Poslanica je u Skupštini Crne Gore.