Ružni smo koliko i sredina u kojoj živimo. I biće tako, sa tendencijom pogoršanja, sve dok ne shvatimo da smo u centru tog okruženja mi sami, svako od nas, bez izuzetka.

Borjan Jovanovski

Životna sredina je sve oko nas. Krug u kojem živimo, ono što nas okružuje… zagađene rijeke, najlon i plastične flaše razbacane po svakom kutku prirode koje mi, ljudi, dodirujemo… urbani haos… Sve je to ogledalo nas samih. Ružni smo koliko i sredina u kojoj živimo. I biće tako, sa tendencijom pogoršanja, sve dok ne shvatimo da smo u centru tog okruženja mi sami, svako od nas, bez izuzetka.

Naš najveći problem je uporno odbijanje da se sagledamo u sali ogledala, u kojoj gdje god da se okrenemo vidimo ružnu sliku koja je odraz nas samih. U očajničkom pokušaju da ne prihvatimo ovu očiglednu realnost, mi neprestano tražimo neprijatelje ili nekoga za okriviti. Lijepo je sejditi na kafama i žaliti se na korupciju, do sutradan, pred novu kafu, kada pretresamo porodično stablo da nađemo nekog bliskog ovoj ili onoj osobi, ko bi nam pomogao da dođemo do ljekara, da dobijemo ličnu kartu ili građevinsku dozvolu. Kao novinar često  srećem poznanike koji se žale na korupciju ili druge probleme sa administracijom ili političkom moći. Ali, kada zamolim nekoga da o tome javno progovori, kako bi se to objavilo i tako kompromitovao generator korupcije, budem odbijen uz izgovor “znate, nije sada vrijeme… možda kasnije”; kasnije shvatim da ta ista osoba koja se žalila pokušava da korumpira nekog drugog kako bi završila posao, ne shvatajući da upravo taj dio cirkulacije malignih ćelija prolazi kroz najvitalnije pore društvenog tkiva.

Čekanje neke stranke/vlasti kao “deux ex Machinu” koja će magično riješiti sve naše probleme poprima razmjere teatra apsurda i njegovog najprepoznatljivijeg štiva “Čekajući Godoa”. Odbijajući da prihvatimo svoj odraz u ogledalu, projektujemo potrebe svog bića takvog kakvo jeste, koje se materijalizuju u ponudi koju dobijamo, u nizu izbornih ciklusa koji ništa ne mijenjaju.

Promjena je moguća samo kada prihvatimo realnost za sebe i kada s tom spoznajom otvorimo debatu o tome šta radimo za sebe, za svoju budućnost, za svoju djecu i za sve ono o čemu često govorimo u krajnje patetičnom kontekstu. Ovih dana mi je nadu ulila epizoda u Agenciji za vazduhoplovstvo, u kojoj su jedna ili više vladajućih stranaka pokušale da ponište konkurs koji je organizovala danska konsultantska kuća, koja je, radeći svoj posao na konkursu, izabrala najboljeg među kandidatima. Nezadovoljni rezultatom, “ljubimci” političkih partija su se žalili da su odbijeni, pa su njihovi politički mentori, kako bi pokazali ko je “glavni u selu”, odlučili da ponište i ponove konkurs, kako bi njihovi  puleni dobili što im pripada po zaslugama u stranci. Suočeni sa ružnom političkom agresijom na profesiju, grupa kontrolora leta je zaprijetila   ostavkom ukoliko konkurs bude poništen na zahtjev političkih stranaka. Njihov odlučan i principijelan stav je snažno odjeknuo, nakon čega su se političari povukli. Uz malo hrabrosti, integriteta i odgovornosti, stvari se brzo mijenjaju i okruženje postaje drugačije. Ovi ljudski kvaliteti su u nama samima. Ako ih prepoznamo, slika u ogledalu će postati ljepša.

 

Borjan Jovanovski, renomirani novinar sa višedecenijskim radnim iskustvom u medijima