Ako su različite vjerske zajednice ikada uspjele postići konsenzus oko svojih stavova, to je svakako bilo u nastojanju da se kontroliše žensko tijelo.

Bojana Jovanovska

Zahvaljujući svojoj socijalističkoj prošlosti, nezavisna Republika Makedonija  naslijedila je zakonodavstvo koje je u velikoj mjeri odražavalo liberalni stav prema abortusu. Dvadeset godina nakon proglašenja nezavisnosti (1991), dolaskom na vlast stranke koja se izjašnjava kao hrišćansko-demokratska i koja uživa ozbiljnu podršku Makedonske pravoslavne crkve kao dominantne religije u zemlji, počelo je suptilno zadiranje u prava i slobode žena u donošenje odluka o sopstvenom tijelu.

Početak je praćen anonimnom kampanjom distribucije štampanih i video materijala o negativnim posljedicama pobačaja, zatim je uslijedilo uvođenje novčanih naknada za rađanje trećeg i četvrtog djeteta, povećanje cijene abortusa, i sve češća medijska obraćanja javnih ličnosti (prvenstveno političara i sveštenstva).

Sve je kulminiralo 2013. godine podnošenjem prijedloga restriktivnog zakona o prekidu trudnoće po skraćenom postupku, od strane Ministarstva zdravlja. Uprkos burnim reakcijama i protestima brojnih organizacija civilnog društva i šire javnosti, čiji su argumenti i stavovi potpuno ignorisani u pripremi zakonskih izmjena, zakon je usvojen brzo, bez javne rasprave. Gotovo preko noći pristup abortusu je znatno otežan, komplikovan, uz birokratizovanje procedure za prekid trudnoće.

Nakon promjene vlasti 2017. godine, u maju 2019. godine usvojen je novi Zakon o pobačaju, kojim su uklonjene neke administrativne prepreke, i njim je predviđeno da se abortus može obavljati do kraja 12. nedjelje gestacije uz pismenu saglasnost trudnice, dok je formiranje Prvostepene komisije pomjereno sa 12. na 22. sedmicu trudnoće. Zakon je takođe uveo medicinski abortus kao alternativni način prekida trudnoće do devete sedmice gestacije, ali je njegova dostupnost i dalje ograničena na Univerzitetsku kliniku za ginekologiju i akušerstvo u glavnom gradu Makedonije.

Ako su različite vjerske zajednice ikada uspjele postići konsenzus oko svojih stavova, to je svakako bilo u nastojanju da se kontroliše žensko tijelo. Tako ni ovaj put usvajanje ovog zakona nije naišlo na ćutnju čelnika Makedonske pravoslavne crkve, Katoličke crkve, Evangeličke metodističke crkve i Islamske vjerske zajednice u zemlji, koji su pokazali zabrinutost i izdali zajedničko saopštenje da „Prijedlog zakonskog rješenja za prekid trudnoće krši osnovno pravo na život nerođenog djeteta i legalizuje svjesno oduzimanje nevinog života“. Njihov izostanak iz skupštinske rasprave o zakonu predstavljen je kao diskriminacija i ugrožavanje slobode vjerovanja, mišljenja i javnog izražavanja misli, uprkos ustavnoj sekularnosti države.

Svaki prostor za preplitanje religijskih dogmi sa sekularnim zakonima je opasan i često ga koriste konzervativne partije kako bi opravdale svoje napore da se miješaju u autonomiju ženskog tijela. Svaki pokušaj da se ograniči pravo žena da odlučuju o svom tijelu održava tradicionalne rodne uloge, koje žene svode samo na kućni aparat. Koristeći religiju kao saučesnika, ali i kao instrument zastrašivanja građana, narativima koji se sastoje od raznih hvalospjeva usmjerenih na majčinstvo, izjednačavajući abortus sa čedomorstvom, njeguje se tabu abortusa i dodatno utišavaju ionako nečujni glasovi žena.

Vjerovatno su najvidljiviji udarci na ženska prava u kriznim vremenima, poput pandemije i ekonomske krize u kojoj živimo. Ovo je plodno tlo za razvoj antigender pokreta, koji su sve prisutniji kako u svijetu tako i u zemlji. Uprkos činjenici da trenutno imamo „ekstremnu liberalizaciju abortusa“ u Sjevernoj Makedoniji, kako je naveo poglavar Islamske vjerske zajednice, nije neopravdan strah od prelivanja negativnih trendova koji uzimaju maha u Sjedinjenim Državama, Poljskoj, Mađarskoj…

I pored klimavosti konzervativnih pozicija, zasnovanih ne samo na zastarjelim narativima, već i na evidentnom elementarnom nepoznavanju funkcionisanja ženskih tijela, i dalje preovladava prijetnja promjenom zakona i nametanjem regresivne politike.  Dakle, budnost nad odbranom ljudskih prava postaje više nego neophodna, jer nas istorija uči da zakoni nisu uklesani u kamenu (za razliku od vjerske riječi) i da je uroženost ljudskih prava, posebno prava žena, stalno prisutna.