Ovo je jedan od trenutaka prosvjetljenja, kada se ljudi podsjećaju da je utočište u nacionalizamu. Prenose se sjećanja na vrijednosti, ali i kako nas nacionalizam ujedinjuje u doba mira ili kada se ispred nas pojave nepredviđeni neprijatelji, baš kao u slučaju pandemije Covid-19.

Ben Andoni

Dok Albanija i Sjeverna Makedonija beskrajno čekaju u lobijima Brisela na pristup članstvu, u suštini gorku birokratiju, Evropa ima priliku da u stvarnosti vidi Kafkinu parabolu o „vratima zakona“. Ako ne u slučaju Albanije, koja je potisnula veći dio svog ponosa radi integracije, njeni istočni susjedi pregovarali su čak i o svom identitetu.

Izgleda da ovo ne daje drugačiju šansu nacionalizmu u Albaniji. Onih nekoliko jadnih nacionalista, koji pokreću pitanje takozvane „Velike Albanije“, kao da su izašli iz istorijskih tekstova, kada zemlja još nije dobila formu države; baš kao i političari kada pokušavaju da zaprijete nemogućnošću. Ovo drugo, čini današnje političare nepouzdanim za Brisel, pa čak i za građane. Sve u svemu, vlada poput ove u Albaniji, kako bi uživala treći mandat upravljanja državom, trebalo bi da obezbijedi rukovodstvu kredibilitet koji dolazi odozdo. Upravo zajednica ljudi sa svojim istorijskim jedinstvom i identitetom daje legitimitet radu vlade. Ali to uopšte ne može biti slučaj s Albanijom, koja nažalost ima duboku podjelu ljevice i desnice. Štaviše, podela je tolika da su grad i tamo donijeti zakoni gotovo neprimjetni u ruralnim oblastima. Biračko tijelo, danas paradoksalno održava i njeguje ovu političku elitu, što u mnogim slučajevima nije jasno jer delegiraju glas za svog predstavnika, koji se odvaja od biračkog tijela i više ga ne predstavlja. Oni već pripadaju identitetu stranačkih lidera koji, prema izbornom sistemu, upravljaju državom. A danas … ”frakcijski interesi formiraju stranke čija svrha više nije vladanje u interesu svih, već pljačka u interesu grupe”, piše Roger Scruton u eseju „Potreba za nacijama”.

Ovo je jedan od trenutaka prosvjetljenja, kada se ljudi podsjećaju da je utočište u nacionalizamu. Prenose se sjećanja na vrijednosti, ali i kako nas nacionalizam ujedinjuje u doba mira ili kada se ispred nas pojave nepredviđeni neprijatelji, baš kao u slučaju pandemije Covid-19. Suočene sa pandemijom, Albanija i druge male zemlje iskusile su  solidarnost koja je do tada nedostajala ili šta znači tolerancija na štetu nacionalizma radi zajedničkih vrijednosti, koje su nestale kao da nikada nisu postojale. A, albanska vlada je, baš kao i mnoge druge, tražila od građana da se žrtvuju, ne rekavši da je to potrebno za vrijednosti Evrope, a još više za Brisel, čiju hladnoću Albanci danas mogu da osjete do kostiju. Naš identitet nas je čuvao kada smo ga povezivali sa nacionalizmom.

Svako ko se  suočava sa ovim izazovom danas, poziva se na svoje nacionalno osjećanje, u kojem dominira opšta ljudska empatija i žrtvovanje radi drugih, upravo psihološka navika koju socijalne demokratije obično ne ohrabruju.

Ovo neodlučno ponašanje, gdje se pojavljujemo i povlačimo iz nacionalizma, nosi u sebi tu veliku opasnost za naše ranjive dijelove društva, pored kojih prolazimo tako ravnodušno. Kako Džon Ralston Saul kaže „pozitivni nacionalizam“ odnosi se na zabrinutost ljudi u zemlji zbog nacionalnih identiteta i pokazuje upravo napore marginalizovanih društvenih subjekata da se usklade sa pravilima koja od nas traži Brisel,  iako duboko osjećamo da je bolje slijediti pravila pozitivnog nacionalizma, kada smo zaista integrisani.

Ovo je možda dobra stvar u vezi sa nacionalizmom, kojem ćemo se vjerovatno ponovo obratiti i ovih dana … čak i bez straha od Brisela.

 

Ben Andoni je bio novinar i urednik u brojnim  albanskim medijima. Danas se bavi  unutrašnjo-političkom i regionalnom analizom