Kosovo i Srbija se, na primjer, prije svega ne priznaju, a bilo koji bočni dogovor se postiže više međunarodnim pritiskom nego voljom strana. Sporazumi koji se sklapaju u tom duhu, često će vjerovatno postati nestabilni i neće dati očekivane rezultate.

Bekim Salihu

Dijalog između stranaka, država ili čak preduzeća, zahtijeva i nameće određene uslove; dva su ključna. Prvi je imati povjerenje između strana, a drugi je imati hrabrosti za donošenje odluka. Ako nešto od toga nedostaje, onda se dijalog pretvara u prazan sto, pretvara se u dugotrajan proces, koji  može izgledati bezizlazno.

Takvih primjera ima mnogo, ali ne nedostaju ni suprotnosti takvim primjerima. Počnimo od ovog drugog. Kada su pokrenute prve inicijative za stvaranje Evropske unije, četiri godine nakon završetka velikog svjetskog rata, bilo je više skepse i kritike nego optimizma da će se ova inicijativa pretvoriti u organizaciju koja će dobiti i Nobelovu nagradu za mir. Pokretač ove inicijative, ministar vanjskih poslova Francuske (1950) Robert Šuman, u izjavi za medije, između ostalog je istakao neke elemente sporazuma postignutog između Francuske, Zapadne Njemačke, Belgije, Holandije i Luksemburga, za povezivanje uglja i čelika između ovih lokacija u svrhu prerade i razvoja.

„Vođeni željom za mirom, potrebom naših ljudi da žive dostojanstveno, uz puno povjerenje među stranama i uvjereni da je saradnja među državama budućnost.“ Iz ovoga se vidi da je Evropska unija izgrađena na tri premise, na želji ili volji za mirom, na povjerenju stvorenom između strana i na zajedničkoj orjentaciji ka vrijednosti saradnje. Sve se to ogleda i postiže kroz dijalog. U slučaju Evropske unije pokazano je koje su vrijednosti ili načini da se iz dijaloga postignu dobri  rezultati, ali je pokazano i šta bi mogle biti prepreke ili nedostaci dijaloga. Nedostatak povjerenja, nedostatak orjentacije ka budućnosti, nedostatak saradnje, podrivaju dijalog. Do dijaloga se ne može doći ako jedna strana prijeti, ili ako iz ove situacije na kraju dođe do sporazuma, smatra se nestabilnim.

Dijalog se takođe mora odvijati u duhu međusobnog poštovanja, ispravnosti i jednakosti principa. Kosovo i Srbija se, na primjer, prije svega ne priznaju, a bilo koji bočni dogovor se postiže više međunarodnim pritiskom nego voljom strana. Sporazumi koji se sklapaju u tom duhu, često će vjerovatno postati nestabilni i neće dati očekivane rezultate.

Suština svega toga može da se nađe u zvaničnom saopštenju koje je EU izdala nastavkom pregovora Kosova i Srbije. „Znamo da dijalog nije lak proces, nikada nije bio, ali postoji hitnost da se radi na miru i stabilnosti za našu zajedničku budućnost. To zahtjeva politička hrabrost s obje strane. Zahtjeva  posvećenost i revnost u duhu kompromisa i pragmatizam. Nikada nije bilo lako pronaći rješenja za probleme koji su tako dugo trajali i nanijeli toliko bola, ali zato smo danas ovdje da pokušavamo iznova i iznova dok se jednog dana ne postigne ono što je potrebno.“

Suština ove izjave stavlja u fokus da nema dijaloga bez posvećenosti, a sporazuma nema bez hrabrosti, da su kompromis i pragmatizam neophodni. Nije lak proces, ali neophodan za sve.

 

Bekimi Salihu, politički analitičar na GAP institutu