Sada, 19 godina kasnije, lako se može zaključiti da je Solunska agenda bila preambiciozna i nemoguća za realizaciju onako kako je projektovana da ponudi evropsku perspektivu zemljama Zapadnog Balkana.

Avni Mazreku

Uzimajući za polazište Samit u Solunu 2003. godine, kada se proširenje Evropske unije smatralo procesom koji ima za cilj stabilizaciju zemalja Zapadnog Balkana (Jugoistočna Evropa), definisana agenda bila je prilično ambiciozan. Gledajući iz trenutne perspektive, njena realizacija deluje predaleko. Proširenje EU pokazalo se jednim od glavnih uspjeha same Unije, kao efikasan instrument u stabilizaciji, ali i u ekonomskom, političkom i pravnom razvitku zemalja Istočne i Centralne Evrope. Zbog toga je planirano da se takav instrument (proširenje EU), prilagođen post-konfliktnim zemljama, primijeni i u zemljama Jugoistočne Evrope, nudeći evropsko rješenje za otvorena i zaključena balkanska pitanja, prevashodno usmjeren na političku, ekonomsku i pravnu stabilnost, a kasnije i mogućnost punopravnog članstva u EU.

Sada, 19 godina kasnije, lako se može zaključiti da je Solunska agenda bila vrlo ambiciozna i nemoguća za realizaciju onako kako je projektovana da ponudi evropsku perspektivu (članstvo u EU) zemljama Zapadnog Balkana, izuzimajući Hrvatsku koja je tretirana kao poseban „slučaj“.

Razlozi za neuspjeh Solunske agende su brojni, ali glavni su: globalna finansijska kriza 2008. godine, nedostatak političke volje članica EU za dalje jačanje institucija EU za donošenje odluka o politici proširenja, nedostatak volje država pretendenata da pokrenu reforme koje zahtjeva proces pridruživanja EU, a posebno nedostatak volje zemalja zapadnog Balkana da sva otvorena pitanja rješavaju bilateralnim dijalogom; u ovom slučaju među najvažnijim je pitanje   nepostizanja sporazuma o punoj normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova.

Ovo posljednje, naime sporazum o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije, može se smatrati glavnom preprekom za perspektivu pristupanja cijelog regiona EU. Razlog je, kako smo saznali iz prethodnih iskustava (ističući slučaj Kipra), da EU nije zainteresovana za pretvaranje „spoljnih“ problema u „unutrašnje“. Stoga postizanje sporazuma za potpunu normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova ne samo da bi pozitivno uticao na razvoj obje zemlje, već bi u suštini ubrzalo proces pristupanja u EU na cijelom Zapadnom Balkanu.

Eventualni neuspjeh Kosova i Srbije u postizanju zajedničkog sporazuma ne samo da bi zaustavio razvoj ove dvije zemlje u pogledu njihove evropske perspektive, već predstavlja rizik od stvaranja politički osjetljive klime, u kojoj bi uticaj drugih globalnih faktora na razvoj Balkana, imao za posljedicu nedostatak „evropeizacije“, a ja vjerujem  da je cilj građana cijelog Zapadnog Balkana evropeizacija našeg regiona.

 

Avni Mazrreku je osnivač ISPE koledža, jedinog koledža na Kosovu koji je profilisan na polju evropskih integracija.