U svoj toj mješavini uskih stranačkih platformi nema prave ideološke konfrontacije ljevice i desnice, niti stranke imaju bilo kakvu ideološku dosljednost.

Atanas Kirovski

Makedonski politički milje je konglomerat različitih tipova političkih partija koje vlast doživljavaju i praktikuju kao šansu za bogaćenje; s druge strane, njihovo članstvo i simpatizeri partije doživljavaju kao agencije za zapošljavanje. U svoj toj mješavini uskih stranačkih platformi nema prave ideološke konfrontacije ljevice i desnice, niti stranke imaju bilo kakvu ideološku dosljednost.

Paradoks je da je u Makedoniji ljevica sprovela privatizaciju, a sada kada je na vlasti praktikuje najkonzervativniju politiku paušalnog poreza naslijeđenu od prethodne vlade desnice. Prethodni premijer Zaev je najavio poreske reforme za pravednije društvo i smanjenje društvenog raslojavanja, ali je ubrzo odustao od ove ključne reforme i licemjerno se vratio na paušalni porez. S tog aspekta, u društvu nema razlike da li vlada desnica ili ljevica, a osjećaj građana je razočaranje i politička apatija izražena kroz hor „svi su isti“. Nakon duge vladavine desnice u makedonskom društvu, pojavio se autentičan izraz za bolje i pravednije društvo. Izražen je kroz svakodnevne proteste tzv. ‘Šarene revolucije’ koja je pokušala dati boju depresivnom ‘crno-bijelom svijetu’ – lajtmotiv beskrajne makedonske tranzicije, ali je nakon dolaska SDSM-a na vlast ta ideja kompromitovana.

Ono što trenutno čini razliku između stranaka je odnos prema tzv. nacionalnim pitanjima, gdje su socijaldemokrate mekše i spremne na kompromise, kako bi progurali evropsku agendu države, za razliku od desnice koja je mnogo rigidnija. Najveći paradoks na političkoj sceni je ljevica koja pokušava da okupira ekstremnu lijevu stranu političkog spektra boljševičkim parolama koje zagovaraju „diktaturu proletarijata“, prijetnjama da će konfiskovati privatni kapital i biznis ako dođu na vlast, ali su istovremeno vatreni nacionalisti uključeni u „etničko nadmetanje“ sa desnicom o tome ko je veći patriota, a njihov politički diskurs ih čini više fašističkim nego ljevičarskim.

Tipična karakteristika makedonske desnice kada je Nikola Gruevski bio premijer bila je mitomanija prema slavnoj antičkoj prošlosti nacije. Izgradnjom grandioznih spomenika Aleksandru Velikom i Filipu II u centru Skoplja, uspio je da simbolično komunicira sa biračkim tijelom koje ga je podržavalo, uspješno prodavši siromašnim i neobrazovanim slojevima projekciju da je makedonska nacija nekada bila najmoćnija. Ta projekcija, „danas smo mali i siromašni, ali pogledajte simbole onoga što smo nekada bili“, što znači „vratićemo se staroj slavi“, uspješno je funkcionisala čitavu deceniju; to je, zauzvrat, dodatno pogoršalo odnose sa Grčkom, koja očajnički pokušava da dokaže svijetu da jedino ona ima pravo na helenističko nasljeđe. Danas je desnica napustila taj narativ i okreće se novijoj istoriji i sukobu sa Bugarskom zbog istorijskih nesporazuma. To nailazi na odobravanje čak i kod dijela stanovništva koji se tradicionalno ne slaže sa politikom VMRO, prije svega zbog negirajućeg stava zvanične Sofije prema makedonskoj naciji i jeziku, te aljkave politike SDSM-a koja ostavlja utisak spremnosti da prihvate bukvalno sve zahtijeve Sofije.

Sve u svemu, makedonski politički milje je potpuno lišen bilo kakvih vrijednosti ili političara/partija koje bi inspirisale bilo kakvu dosljednu ideološku agendu, i sveden je na svakodnevne trivijalne optužbe između stranaka o tome ko čini velike zloupotrebe vlasti; postaje zaista teško napraviti razliku između toga ko je lijevo a ko desno, i koje su njihove autentične ideologije.

 

Atanas Kirovski, novinar i politički analitičar