Primjeri širom regiona pokazuju da sklapanje sporazuma nije kraj, već početak fundamentalnog procesa.

Astrit Istrefi

 Postoje brojni formalni i neformalni procesi pregovora i dijaloga koji se odvijaju među različitim akterima unutar i između zemalja Zapadnog Balkana.

Među onima koji su u procesu ili su nedavno završeni su dijalog Kosova i Srbije koji traje više od decenije, što je rezultiralo nizom postignutih sporazuma; i Sjeverne Makedonije-Grčke koji je rezultirao sporazumom kojim je okončan spor oko imena između dvije zemlje. Međutim, primjeri širom regiona pokazuju da sklapanje sporazuma nije kraj, već početak fundamentalnog procesa, a to je proces implementacije.

Međutim, ključna stvar koju treba imati na umu je da veliki izazov tim procesima predstavljaju različiti politički i drugi akteri (unutrašnji i spoljašnji), koji ili ne prihvataju, razumiju ili se protive bilo kojem scenariju koji donosi dobrobit svim stranama, promovišući stav nulte sume, odnosno pobjeda-poraz.

Naš region je, međutim, veoma specifičan. Otprilike 25 godina nakon krvavih ratova, koji su ostavili stotine hiljada žrtava, hiljade silovanja, uništenja privatnih posjeda i privrede, ali i srušenih snova mnogih generacija, nacionalistička i ratna retorika i dalje je prisutna. Sporazumi postignuti u prošlosti, uključujući i one postignute sa ciljem okončanja rata/sukoba, još uvijek nisu u potpunosti implementirani i nisu nužno dobri po građane.

Prošli ratovi, nacionalistička retorika i narativi podjela koji traju decenijama i vijekovima, nažalost, pretvorili su naš DNK u nešto vrlo opasno po našu budućnost. Ne ustručavamo se veličati jedan narod u odnosu na ostale; diskriminisati i stvarati neprijatelja od komšija jer su drugačijeg porijekla od našeg, bilo etničkog, kulturnog, jezičkog, vjerskog itd; podsticati podjele, mržnju i predrasude, stvarajući narativ da naše nacije/zemlje nikada neće biti mirne i prosperitetne jer nam naše komšije to neće dozvoliti.

U situaciji rastućih tenzija unutar i između zemalja Zapadnog Balkana – čemu svjedočimo u posljednjih nekoliko mjeseci – ono što nam je potrebno su progresivni, vizionarski i hrabri lideri koji su sposobni da grade koalicije i preko granica, zajednica, i podjela, zajednički osuđujući i suprotstavljajući se ratnoj retorici. Takvi lideri su u našim zajednicama, civilnom društvu, medijima, političkim strankama, privatnom sektoru i akademskim krugovima.

Danas nam ne treba oružje niti vojnici koji slijepo prate neodgovorne vođe koji pokazuju mišiće, silu, ili pozivaju na ratove.
Ono što nam je potrebno u ovim vremenima iskušenja za sve nas i naša društva je da se ponašamo odgovorno, da se uzdignemo iznad onih koji žele rat i uništenje, da gradimo mostove saradnje, gradimo jedinstvo i preduzimamo zajedničke korake u cilju ostvarenja našeg sna u kom naša društva mogu voditi miran i ispunjen život. Potrebni su nam lideri koji žele i proaktivno traže načine za postizanje i implementaciju sporazuma zarad budućih generacija, zarad prosperitetne budućnosti za sve.

Oni koji su bili svjedoci užasa ratova ‘90-ih i koji su pretrpjeli posljedice vjerovatno će napustiti svoje zemlje kako bi pronašli sigurno sklonište negdje drugdje. Mladi ljudi će vjerovatno biti instrumentalizovani, kao što je to bio slučaj u prošlosti, da uzmu oružje. Danas, čak i ako nemamo žrtve kao ranije, svjedoci smo sve dubljih podjela, više mržnje i nesigurnije budućnosti, i spremni na to da će se iskra pretvoriti u još jednu noćnu moru. Pitanje koje se postavlja nije ‘ako’, već kada.

Danas nemamo mnogo opcija. Moramo napraviti izbor. Ili ćemo pustiti da ova situacija ide svojim tokom dok to posmatramo i gledamo svoja posla, ili najgore – tražimo načine da napustimo naše zemlje i krivimo one koji su nam uništili budućnost. Ili možemo preduzimati mjere ne bi li spriječili još jedan nasilan sukob.

Jedan aktivista civilnog društva mi je 2018. rekao: „Bio sam mlad i glup 90-ih i nisam bio svjestan da sam se pretvorio u mašinu za ubijanje. Ne postoje riječi kojima bih mogao da izrazim koliko žalim zbog onoga što sam uradio. Moja prošlost je postala moja najgora noćna mora koja me sprječava da živim i gradim porodicu. Shvatam da ne mogu da promijenim prošlost. Ali obećao sam sebi da ću učiniti sve da ne dozvolim da se ista stvar dogodi mladim ljudima koji su zatrovani mržnjom.”

 

Astrit Istrefi je direktor Balkanskog Foruma