Enver Hodža podigao je svoj kult noseći imidž „vođe“, znajući da su u albanskoj istoriji oni uvijek bili obožavani. Takođe je nosio imidž „oca“, što je posebno inspirisalo seosko stanovništvo, vaspitano u patrijarhalnom duhu.

Artan Fuga

Kada govorimo o načinu na koji je Enver Hodža vladao Albanijom od kraja Drugog svjetskog rata do njegove smrti 1985. godine, ne može se reći da je osnovna odlika njegove moći bila lična vladavina.

To je pričao nekome ko je, posle nacističkog napada na Sovjetski Savez 1941. godine, uspio da uspostavi kontrolu nad takozvanom Albanskom komunističkom partijom, stvorenom u novembru 1941. Slučajnosti su često uzroci dešavanja koja definišu istoriju. Brojni svjedoci, tadašnji komunistički lideri, tvrdili su da je on gotovo slučajno pozvan na osnivački skup albanske komunističke organizacije.

Mazohista, pokoran do poniženja pred svojim stranim saveznicima i žestok do sadizma da udari i eliminiše svoje političke protivnike iz društvenog sloja neprijateljski nastrojenog  prema komunističkoj vlasti u Albaniji, nije štedio ni veliki broj svojih prijatelja. Isto tako, podigao je svoju ličnu moć mijenjajući strane saveznike svaki put kada je veza sa državom ugrožavala njegovu ličnu moć. Uz pomoć Titove Jugoslavije uspio je da uspostavi svoju vlast nad Albanskom komunističkom partijom, preuzme vlast i ojača je. Ali 1948. godine napušta ovaj savez da bi se pridružio Staljinu. A kada je Hruščov napao Staljina zbog kulta ličnosti, Enver Hodža je postao jedan od najaktivnijih ideoloških pristalica kritikovanja ovog kulta.To potvrđuje njegov govor na Trećem kongresu Albanske radničke partije 1956. Ali, oscilirajući između Hruščova i Staljinovog simbola, Enver Hodža shvata da se ostali lideri socijalističkih zemalja bivaju uklanjani sa vlasti jedan za drugim. Predosjetivši opasnost, 1961. godine napušta Hruščova i tabor socijalističkih zemalja, povezujući se sa Kinom Mao Ce Tunga, koja je tražila saveznika u Evropi. Čak i kada se Enver Hodža distancirao od Kine 1978. godine, zalagao se za geopolitičku strategiju izbjegavanja obje sfere uticaja. Na neki način je zadovoljio Istočni blok, jer ga je uvjeravao da neće otvoriti Albaniju ka Zapadu, ali ovo je zadovoljilo i Zapadni blok, jer ga je uvjeravao da se nikada neće vratiti u tabor socijalističkih zemalja i pod sovjetski uticaj.

Ovdje započinje njegov kult podignut propagandom koja ga predstavlja kao patriotu, nacionalnog heroja, stratega, jedinstvenog.

Tokom prve dvije decenije svoje vladavine, uz staljinističku podršku, Enver Hodža je preduzeo niz mjera popularnog karaktera: nacionalizaciju, agrarnu reformu, uspostavljanje masovnih sistema medicinskih usluga, reklamacije itd. To je uticalo na stvaranje kolektivne svijesti o kultu njegove ličnosti. Postepeno, degradacijom ekonomije, od 70-ih godina, njegov imidž je počeo nezaustavljivo da se urušava. Ali što se više urušavala i u očima naroda, to ju je zvanična propaganda više dizala.

Prije svega, Enver Hodža podigao je svoj kult noseći imidž „vođe“, znajući da su u albanskoj istoriji oni uvijek bili obožavani. Takođe je nosio imidž „oca“, što je posebno inspirisalo seosko stanovništvo, vaspitano u patrijarhalnom duhu.

Čak bi se i pad albanskog komunizma mogao sažeti  u masovnim optužbama protiv Envera Hodže. Nije slučajno, događaj koji je obilježio raskol sa albanskim komunizmom bio je pad spomenika Envera Hodže 21. februara 1991. na centralnom trgu u Tirani.

 

Artan Fuga je član Akademije nauka Republike Albanije. Predavač je na Odsjeku za novinarstvo i komunikacije na Univerzitetu u Tirani i u Parizu