Gluma jača samopouzdanje i samosvijest, te povjerenje u vlastitu osobnost, osnažuje mladu osobu koja se ne mora potvrđivati kroz nasilje i dominaciju.

Arma Tanović Branković

Kao profesorica glume na ASU Sarajevo i voditeljica Akademije Helen O’Grady, ali i majka, vršnjačko nasilje sagledavam sa raznih aspekata. Kako poduprijeti mlade generacije, poklonike umjetnosti, da radom na sceni dobiju pozitivne spoznaje, da se temama u predstavama i filmovima koje zajedno radimo, suprotstavimo pojavnosti vršnjačkog nasilja. Nasilja među djecom gotovo da je postalo normalnost. Formalna, često samo deklarativna borba aktivista-tkinja, nevladinog sektora ili pojedinačnih boraca/borkinja za ljudska prava nije otišla dalje od definiranja problema i kritika njihovih nerješavanja.

Društvene mreže postale su idealan poligon, omogućavaju im bliske susrete i komparacije koje doprinose potisnutom nezadovoljstvu ili osjećaju nadmoći i mogućnosti da se sve može kupiti ili zataškati novcem.

Stanje u Sarajevu nije obećavajuće. Uz Zavod Hum za maloljetne delikvetne, te Odgojne centre za, uglavnom, djecu bez roditeljskog staranja i siromašnih porodica, nema stvarne strategije prevencije vršnjačkog nasilja koja bi se implementirala kroz škole i jačanje porodice.

Ni zakoni nemaju adekvatnu provedbu u svakodnevnom životu.

Mladi su osamljeni, upućeni na ekran, s naslijeđem prošlosti koje je puno nasilja i tuge, u kulturi u kojoj je povijest grubosti pomalo i šarmantna, gdje se kriminal romantizaira kroz likove lokalnih žestokih momaka, a sada kroz pjesme novih trep trendova, djeca i mladi odrastaju u ideji nasilja kao načinu da se povrati/stekne moć samoodređenja i identiteta. Svaka slabost je protjerana, pa je vršnjačko nasilje, a posebno njegova najpodlija verzija, vršnjačko sayber nasilje, postalo neizbježni dio odrastanja.

Nema više ni domova kulture koji su imali koncept prevencije i strateškog vaspitnog djelovanja, gdje je uloga socijalne zajednice bila preventivna mjera vršnjačkom nasilju i delikvenciji i gdje su se mladi mogli amaterski baviti različitim edukativnim i umjetničkim aktivnostima, učestvovati u predstavama ili koncertima te tako jačati povjerenje u sebe i svoje potencijale a u isto vrijeme sklanjati se s ulice i od dosade, koja je, kako zapisa Ivo Andrić, “đavolje igralište“.

Danas vanškolske aktivnosti nose komercijalizaciju i kompetitivnost tako da sportski klubovi pa i neke umjetničke aktivnosti, umjesto jačanja grupnog rada i duha postaju pravi rasadnici vršnjačkog zlostavljanja i uznemiravanja.

Glumačke škole nerijetko postupkom audicije djecu još više dijele i otvaraju prostor nepovjerenja u svoju osobnost.

Rijetko se koriste alati primijenjenog teatra s akcentom na edukativni i terapeutski učinak glume kao učiteljice života, čijom se imitacijom kreira stvarnost unutar stvarnosti.

Glumačke radionice mladima pružaju identifikaciju i mogućnost da prožive situacije koje im se nisu dogodile u životu. Gluma jača samopouzdanje i samosvijest, te povjerenje u vlastitu osobnost, osnažuje mladu osobu koja se ne mora potvrđivati kroz nasilje i dominaciju. Glumačke metodologije Ivane Chubbuck ili Boalovog teatra potlačenih koriste lično iskustvo i traume glumaca/učesnika da bi kreiranjem umjetničkog djela-uloge najprije osvijestili, potom pobijedili traumu i tako se na duboko ličnom planu obračunali s njom.

Partnerska igra na sceni upućuje na drugog i publiku, te se jača kolektivna odgovornost. Suočavajući se na sceni s društveno aktuelnim temama, mladi ljudi jačaju povjerenje u vlastitu ulogu korektiva socijalne zajednice.

Baveći se različitim fabulama i karakterima mladi se obračunaju s prisutnom homofobijom, ksenofobijom, mizoginijom i nacionalizmom.

Naučiti razumjeti ljudsko biće i njegove postupke, strahove, nadanja ali i mehanizme odbrane, primarni je zadatak glumaca/polaznika dramskih škola.

Kada se razumije ljudsko biće i ozljede koje mu mogu biti nanesene različitim oblicima nasilja, ne samo fizičke, već i duhovne, vjerujem da dolazi do korigiranja ponašanja.

Želim istaći  da gluma ne može biti jedini način djelovanja. Vjerujem da uz ostale mehanizme može koristiti u sagledavanju posljedice ovakog ponašanja ali je zapravo mnogo važnija kao preventivni oblik rada s djecom i mladima.

 

Arma Tanović Branković, glumica