Preplavile su me drastične emocije. Šta učiniti? S kime to podijeliti, kome se povjeriti. Bila sam razvedena, baki i dedi moga sina nisam o tome smjela prozboriti.

Ima tome više od 30 godina kada sam, kao djevojčica slušala „strogo povjerljive“ čaršijske priče o lokalnom frizeru Sukiju koji nikada nije imao djevojku.  A starija sestra mi pričala kako je u đačkom domu u Banjaluci, dok je bio na zanatu, stalno bio okružen djevojkama. Pravili su viceve na njegove „feminizirane“ pokrete, zadirkivali muškarce koji idu kod njega na šišanje, iako su bile još dvije muške frizerske radnje. Ništa tada nisam razumjela, ali sam zapamtila jednu riječ koju su često koristili, a koja će kasnije dobiti drugačije ime – LGBT.

Nisam ni slutila da ću se, posredno, naći u tom kolu. A to sam shvatila onog dana  kada je moj sin došao iz škole sav uplakan. Saznat ću da je to samo kulminacija dužeg razdoblja njegova opiranja da mi prizna kakve probleme proživljava. Ali sam mislila: proći će, „dječja posla“. Činjenicu da se u mnogo čemu razlikovao od svojih vršnjaka gledala sam kao njegovu posebnost. Bio je odličan đak, iako prilično povučen… Tek kada mi je pokazao poruke u telefonu, sve sam shvatila. Preplavile su me drastične emocije. Šta učiniti ? S kime to podijeliti, kome se povjeriti. Bila sam razvedena, baki i dedi moga sina nisam o tome smjela prozboriti. Mali grad, ljubopitljiva čaršija, kao i u vrijeme frizera Sukija, o kome je danas ostala samo legenda.

Ozbiljno sam se s time morala suočiti, a kriti to ko zmija noge. Nije me ohrabrila ni činjenica da postoje nevladine organizacije koje se time bave, te žele pomoći djeci koja se osjećaju drugačije. Ali i roditeljima.

Shvatila sam da ni u većim gradovima nije ništa jednostavnije nositi tu stigmu LGBT osobe. Jer i tamo postoji komšiluk. Baš sam se teško suočavala s vlastitom situacijom. Morala sam razabrati da li je to problem ili život u svojoj suštini. Pa onda tu istinu svakodnevno dijeliti sa mojim djetetom.

Gledala sam neke filmove, zapamtila sam neku režiserku iz Hrvatske, Dana joj je ime, koja je snimila film o tome. Čudno je da mi bi malo lakše kad sam vidjela kako je hrabro roditeljima rekla istinu o sebi. Ali nisam hrabra kao Dana. Nisam ni dan-danas, ne želim da se moje ime bilo gdje pojavi. Iako bi otvorenost možda mogla pomoći i meni, ali i drugim roditeljima da se lakše suoče s time. Ne želim glumiti ni neku modernost, pa reći: sve je to normalno. Jer je neuobičajeno. Tabu tema, obavijena debelim omotačem šutnje. Možda je zato i suočavanje teže.

Mozgala sam kako svome djetetu pomoći? Vidim kako na to gleda ovo tzv. modnerno društvo. Domaći političari o tome šute. Ovi iz međunarodne zajednice se upiru reći kako je to normalno. Onaj Amerikanac, ambasador, najčešće daje podršku. I švedska ambasadorica. Na društvenim mrežama svega. Najviše me pogađaju psovači. Oni bi i u ratu bili najgori vojnici.

Ono što sam shvatila, to je da je priroda jedna velika tepsija u kojoj sve vrvi od različitosti. I da to treba poštovati. Svako neka odabere dio tepsije koji njemu najviše odgovara.

Ja sam samo majka. Moj sin je LGBT. Znam gdje živim i znam da bi moja hrabrost, da kažem svoje puno ime i pezime, samo dobrodošla onima koji to ne mogu shvatiti. Ovo su istrgnute misli iz moga dnevnika.

 

Identitet poznat uredničkom timu