Mijenjaj sebe, pomjeraj granice, mijenjaj zajednicu da ne bi mijenjao državu.

Anisa Mahmutović

Pitaju me što glasno pričam o ostanku u Bosni i Hercegovini,  magistrica angažovana tek na honorarnom poslu u velikom mediju?

Bez mnogo pravdanja kažem:“Eto hoću da ostanem i šta sad?“

Ne mogu više da pričam ljudima kako sam bila u toj „zlatnoj“ Njemačkoj i „socijalnoj“ Austriji i kako sam vidjela divne livade, jezera i prenatrpane gradove. Vidjela sam i te „gostoljubive“ domaćine što jedva čekaju da nam kažu „auslender“*.

Predstavljam Bosnu i Hercegovinu na međunarodnim kongresima, ponosno izgovorim ime moje zemlje, srce mi puno k’o Majevica. A u BiH, u Sarajevu, kažem da sam iz Sapne. Kao da je ta moja Sapna nešto veliko. Tu sam ti ja za političare nepoželjna građanka i zadnja nada običnog insana* kad mu prava krše oni sa diplomama „akšam univerziteta“*.

Ovdje sam da se borim na svom i za svoje, pameću, obrazovanjem i hrabrošću sa drugarima i kolegama. Tranzicija nam je ostavila funkcionere bez obrazovanja i morala, skorojeviće u skupim automobilima koje valja istjerati na ledinu s koje su došli.

Zbog korupcije i kriminala su pali savršeniji sistemi pa će i ovaj naš i može već sutra, ako izađeš na ulicu i sve huškače izbaciš iz institucija, a postaviš mlade ljude koji nisu opterećeni prošlošću i koji još o korupciji, namještenim tenderima i izbornim krađama nisu naučili ništa.

Biće bolje kad prestaneš svog tinejdžera slati u tuđu zemlju da gura kolica, već ga školuješ da u svojoj napravi nešto zbog čega ćeš biti ponosan.

Nemoj pristati da živiš na ivici siromaštva, dok ti duhovno-politički vođa slaže milione.

Nisi ti njemu dužan ništa, niti nekom ministru, premijeru ili direktoru. Zapamti, oni su tvoji zaposlenici.

Misliš da ti ovo pišem iz udobnog doma. Ne!

Piše ti djevojčica koju su roditelji školovali od dnevnica i usjeva bez marke redovnih primanja. Govori ti dijete čiji su izgledi za obrazovanje bili nulti jer nisam iz velikog grada, nisam imala mnogo novca, a ni roditelje na pozicijama.

Radili su oni na tuđim i svojim njivama, ja za honorar kad sam počela studirati i provlačilo se kroz život.

Pišem ti i kao jedina magistrica Komunikologije u mojoj općini za koju nije bilo posla, niti će biti u budućnosti. Kao mlada novinarka zbog priča o javnim nabavkama imala i mjere sigurnosti određene u nadležnoj instituciji.

Kao što vidiš, sve je, samo nije ugodno, ali zato znam šta ću da kažem kćerci kada bude rođena.

Zato sam tu da tebi kažem biće ti lakše jer ovakvi kao ja ti put gaze.

Od svojih honorara živim pristojno sa minusima, manjim nego oni u Njemačkoj.

Pišem ti da ti kažem, ako sam sa lošom socijalnom kartom iz provincije mogla biti sve što danas jesam, možeš i ti, samo treba da ostaneš, stegneš zube, boriš i izboriš za sebe i svoju malu buduću porodicu.

Mijenjaj sebe, pomjeraj granice, mijenjaj zajednicu da ne bi mijenjao državu.

Jer ako te nije briga za državu, onda jeste za oca i majku kojih jednog dana neće biti, a video pozivom ih ne možeš zagrliti.

 

Anisa Mahmutović, opisnica Federalne novinske agencije