Svakog ljeta deponijama širom BiH haraju požari. Smrad sa gradske deponije u Sarajevu guši trećinu stanovništva grada.

Anes Podić

Zbrinjavanje otpada u BiH svodi se na odvoz smeća sa gradskih ulica. To važi kako za najsiromašnije općine, tako i za glavni grad. To što će na hiljade tona otpada pa i onog najsmrtonosnijeg završiti u prirodi – a na koncu, preko vode i hrane, u našim tijelima – nema baš nikakvog značaja za aktuelne vlasti, pa ni opoziciju. I tako je već skoro tri decenije.

Svakog ljeta deponijama širom BiH haraju požari. Smrad sa gradske deponije u Sarajevu guši trećinu stanovništva grada.
Svaki dim je opasan po zdravlje, ali produkti ovih požara dugoročno zagađuju okoliš.
U deponijama se skladišti miješani komunalni otpad čijim zapaljenjem se ispuštaju razni toksični gasovi, od sumpor-dioksida i čađi do žive, čineći kvalitet vazduha veoma zagadjenim. Posebno su opasna jedinjenja koja nastaju zapaljenjem plastičnog otpada, dioksini i furani.

Dioksini se nazivaju trajnim organskim zagađivačima, što znači da im je potrebno mnogo vremena – čitave decenije da se razgrade kada su u životnoj sredini. Veoma su toksični i mogu izazvati rak, reproduktivne i razvojne probleme, oštećenje imunog sistema, akumuliraju se u lancima ishrane i koncentrišući u masnim tkivima životinja.
Dramatične su posljedice požara na deponijama, no vlasti u BiH za to ne mare. Požari na deponijama se obično završe tako što se na kraju sami ugase, dok monitoringa štetnih utjecaja takvih požara praktično nema.
I nakon obilne međunarodne pomoći iskazane u novcu i ekspertskom znanju, oblast komunalnog odlaganja otpada u BiH u potpunom je neredu.
Većina općinskih deponija za komunalni otpad obične su ledine. Postoje odluke općinskih vijeća kojima se proglašavaju deponijama, dok niti jedna od tek nešto bolje uređenih tzv. regionalnih deponija, ne zadovoljavaju uslove da se mogu nazvati sanitarnom deponijom i da ne štete okolišu.
U BiH se tako niti na djeliću teritorije nije uspjelo riješiti odlaganje komunalnog otpada. Brojne su i divlje deponije, koje nastaju prije svega tamo gdje je lijena, nesvjesna i nesposobna  lokalna vlast – na trećini teritorije BiH uopšte nema organizovanog odvoza ove vrste otpada. Stanovništvo nema drugog izbora nego da svoj otpad ostavlja na nekoj od brojnih divljih deponija. Divlje deponije ponekad nastaju i tamo gdje ima odvoza otpada, kao posljedica loše organizacije, nedovoljne infrastrukture i praktično nepostojeće kaznene politike za prekršioce.

U BiH ne postoji niti jedna deponija za odlaganje opasnog otpada. Propisima jeste regulisano, no zbog nedovoljnih kapaciteta inspekcija, niskih kazni, podmitljivih carinika i drugih državnih službenika, nikakvih garancija nema da taj otpad neće završiti na nekoj od brojnih divljih deponija, u šumi, livadi ili rijeci.

„Trokut smrti“, naziv je područja između gradova Napulja i Kazerte na jugu Italije gdje su ljudi prisiljeni živjeti usred smeća, udisati otrovne pare iz zapaljenih odlagališta otpada i piti otrovanu vodu zbog ilegalno odloženog otpada. Sve je bilo pod kontrolom mafije, sa „urednim papirima“.

Nakon protoka vremena, Iznikla su čitava brda otpada. Tu se napasala stoka, bila su izvorišta vode, djeca se igrala. Ubrzo su, neobjašnjivo, ljudi počeli umirati.

Da li je i u BiH na djelu sličan scenarij, pa ćemo, tek decenijama poslije, saznati za današnje smrtnosne sprege lokalnih kriminalaca i korumpiranih političara radi čije zarade smo izloženi toksičnom utjecaju opasnog otpada.

 

Anes Podić, osnivač „Eko akcije“, organizacije koja se bavi probemima ekologije i socijalne pravde