Rijeke satjerane u betonske cijevi tragična su metafora svih dobara ovoga društva – sad uzurpiranih za bogaćenje šačice tajkuna.

Anes Podić

Izgradnja malih hidroelektrana u Bosni i Hercegovini ne proizlazi iz naših strateških potreba za električnom energijom, nego iz namjere da se zadovolje investitori – većinom izvanredno povezani s vlastima i stranačkim krugovima.

MHE su male samo po tome koliko koštaju svoje vlasnike – inicijalno ulaganje, obično osigurano poslovično mutnom akumulacijom bogatstva u ratu i tranziciji. Nakon toga gazde raspolažu biznisom lišenim poslovnih rizika, a minimalnih troškova održavanja i radne snage – u jednoj MHE radi jedva jedan radnik.  Prvih dvanaest godina u Federaciji BiH, a petnaest u Republici Srpskoj, država garantuje otkup ukupne proizvedene električne energije – po poticajnoj cijeni. Poljoprivrednici nisu imali takvu šansu.

Sve MHE (108 u pogonu 2020. godine), proizvele su 341,02 GWh – samo 2,2% od ukupno proizvedene električne energije u BiH. Proizvodimo više struje nego što trošimo: ukupno 15.391 Gwh (2020.g.) Potrošnja iznosi 11.330 GWh. Neto izvoz  električne energije iz BiH u 2020. godini iznosio je 4.047 Gwh – skoro 12 puta više od ukupne proizvodnje MHE. Izvozi se po cijenama koje su daleko niže od cijene koju država plaća vlasnicima MHE.

Iznosi koncesionih naknada koje dobijaju opštine nerijetko su niži od godišnje reprezentacije načelnika. Koncesije izdate na 3-5 decenija obično ističu u trenutku kad hidroelektrane moraju proći generalni remont. Na koga će pasti teret tog remonta? Bez potpore u vidu poticajne otkupne cijene, biznismeni mogu odlučiti da svoj poduhvat okončaju a lokalnoj zajednici ostave polumrtvu rijeku i neupotrebljive strojare.

Vektori svih sila tranzicije našeg društva sijeku se upravo na problemu MHE. Tijesna povezanost opskurnih poslijeratnih biznisa s političkim elitama; mreže stranačkih uticaja i privatnih interesa u kojima se batrga privreda zemlje; privatizacija svih društvenih dobara pa i samih državnih institucija; potpuno isključenje ljudi iz odlučivanja o njihovoj sadašnjosti i budućnosti.

Radi se o rentijerskom kapitalizmu – zaposjednuto prirodno dobro i njegova eksploatacija potpomognuta društvenim bogatstvom koje se, poticajima za obnovljivu energiju, prelijeva iz javnih fondova na privatne račune. A lokalne zajednice gube izvor života – vodu, turističke atrakcije i ono malo ljepote u kojoj mogu uživati bez naknade. Ljepote koja je svačija i baš zato ničija.

Rijeke satjerane u betonske cijevi zato su tragična metafora svih dobara ovoga društva – sad uzurpiranih za bogaćenje šačice tajkuna. Tako su rasparčani naši privredni giganti i pretvoreni u građevinske placeve poslijeratne elite. Tako su institucije države postale kanali za crpljenje društvenih dobara i vrijednosti koju ljudi stvaraju mukotrpnim radom. Tako smo mi sami postali nečija svojina – robovi ovdašnjim gazdama, jeftina radna snaga onima vani.

Zato je borba za rijeke BiH, a i vodu uopšte, borba za očuvanje prirode – ali ne samo to. Ona je i borba za pravo zajednice /shvaćene kao skup naših predaka, nas današnjih i onih koji dolaze/ na dobro koje pripada svima zajedno a nikom pojedinačno. Borba za rijeke je borba za otetu autonomiju zajednice – njenu slobodu da odlučuje o sebi.

Borba za rijeke i vodu je borba za društvo solidarnosti i jednakosti kakvo, uprkos svemu, možemo biti, što se najbolje vidi na velikom frontu Čuvara rijeka iz svih krajeva BiH i šire.

 

Anes Podić, osnivač Eko akcije, organizacije koja se bavi probemima ekologije i socijalne pravde od 2009. godine. Aktivista u borbama za bosanskohercegovačke rijeke, čist zrak, pitku vodu i šume.