Do kvalitetnog, funkcionalnog i održivog povezivanja regiona meže se doći samo ako veći igrači na Balkanu uvide nužnost ravnopravnog tretmana svih

 Andrijana Radović

Svijet se mijenja pred našim očima. Ukoliko tome ne budemo upodobljavali i naše razumijevanje – eto problema. Valja i da još jednom budemo otvoreni i kažemo da li stojima na istim vrijednostima. Ako smo na tom polju sigurni, pouzdanost će doći i na drugim. Neiskrenost nas može koštati dugoročne ili trajne dezorjentisanosti.

Kako bi se uspostavila dugoročna funkcionalna veza između zemalja Zapadnog Balkana, jako je važno energiju usmjeriti na inicijative koje imaju jasnu ulogu, a koje su u potpunosti u skladu sa aspiracijama ka Evropskoj Uniji, poput Berlinskog procesa, koji podrazumijeva širok opseg saradnje, od razvoja infrastrukture, smanjenja nezaposlenosti, povećanja konkurentnosti privrede, pa do međusobnog pomirenja,  obrazovanja i ekologije.

Ipak, javila se i nova regionalna inicijativa Open Balkan. Najavljena je bučno, a sada je toliko utihnula, da sve više liči i da je okončana. Naoko, ideja dodatnog umrežavanja u regionu nije problematična, međutim, čuli su se ozbiljni kritički tonovi u tri od šest država za koje je bilo očekivano da se priključe. Odgovori su bili politikantski, bez kontraargumentacije, što je otvorilo pitanje koja je svrha tako isforsirane komunikacije? Manje-više, ono što je trebalo da znači Berlinski proces, sada bi bio Open Balkan pod vođstvom lokalnih lidera. Bilo je nekoliko rundi dogovora i okupljanja i sve je to trajalo do eksalacije na relaciji Beograd-Priština. Albanski premijer Edi Rama je nakon toga na određen način održao oproštajni govor riječima da je ova inicijativa ispunila svoju misiju, iako zapravo nije ni počela u realnosti.

Koja bi mogla biti lekcija? Ako veći igrači na Balkanu uvide nužnost ravnopravnog tretmana svih, ukoliko razumijevanje regionalnih procesa ne znači buđenje nacionalnih programa, ukoliko otvoreno odgovoramo kritičarima, možemo doći do neke vrste održivog povezivanja. Ovako, samo ćemo opterećivati kanale komunikacije inicijativama koje su zapravo pokušaj nečega što se samo nazire, a što bi značilo širenje uticaja većih nad manjim, uz sasvim nejasne kriterijume odabira prioritetnih tema na koje se daje fokus.

Međutim, time što smo uvidjeli da jedan model ne funkcioniše, nijesmo bliži rješenju. Ono je očigledno: integracija Zapadnog Balkana u EU je rješenje, ali se prvi put čini da je manje entuzijazma u pojedinim zemljama aspirantima, nego li u EU. Isto tako, postavlje se pitanje da li EU nagrađuje najbolje đake ili ih, i kada urade dobro zadatak, vrate nazad jer drug iz klupe nije završio.

Potreba za integracijama je nužna, ali je mora pratiti vizija da bismo izlazili iz lavirinta u kome sada već imamo druge zainteresovane strane, velike globalne igrače. Indolentnost je već učinila da su njihovi interesi u značajnoj mjeri značajno ukorijenjeni na području Zapadnog Balkana. Ako u tome ne uspijemo ili se prepustimo stihiji interesa agresivnih sila sa Istoka, umjesto integracija dobijamo karusel gdje nas na kraju svakog kruga čeka novi izvještaj i stare želje da ćemo biti dio Evrope – ne samo georgafski, već i suštinski.

 

Andrijana Radović je politikološkinja, građanska aktivistkinja i članica pokreta Preokret