Albanija je imala tri različita talasa emigracije: jedan nakon 90-ih; jedan nakon 1997. godine, kada je cijela zemlja propala od pada takozvanih piramidalnih šema, gdje je na stotine Albanaca izgubilo ušteđevinu; i jedan nakon 2013.

Andi Bejtja

Mladi albanski emigranti 90-ih, iako mnogo siromašniji od današnjih, bili su „emigranti slobode“. Nije lako imenovati one nakon 90-ih. Da pronađemo preciznu definiciju, morali bi se vratiti daleko u unazad.

Albanci pripadaju narodima koji veliku pažnju posvećuju obrazovanju djece. San albanskih očeva i majki je da svojoj djeci pruže najbolje obrazovanje, ali sada to zahtijeva nevjerovatne napore.

Među albanskom omladinom koja se obrazuju u inostranstvu su i djeca onih koji se smatraju albanskim milionerima. To je nekoliko stotina, možda čak dvije ili tri hiljade. Oni idu u najbolje škole, od Londona do Amerike, neki postižu vrhunske rezultate, ali koliko ih ostaje u zemljama u kojima studiraju?

Mogu se izbrojati na prstima jedne ruke. Gotovo 99 % ove djece, čije je obrazovanje plaćeno bez mnogo napora, vratilo se u Albaniju i može se reći da ovdje žive više nego što rade. Zašto? Jednostavno je!

Ovdje imaju priliku da žive odvojeno od roditelja, da imaju svoj stan i kuću na plaži koju gotovo i ne koriste, kao i jedan ili dva skupa automobila koja su dobili na poklon. Ne treba pominjati i emotivni efekat ove manjine u Albaniji koja se ponaša kao „feudalni gospodari“. Oni će lako izaći iz zatvora ako ih uhvate sa pištoljem ili nekoga udare automobilom.

Većina mladih ljudi, posebno onih koji žive van glavnog grada Tirane, emigriraju jer znaju da će Albaniji trebati najmanje 10 godina da dostigne prosječnu platu   Bugarske ili Rumunije. Sa trenutnim platama ne mogu živjeti u stanu koji nije roditeljski i započeti odvojen život sa sa supružnicima i djecom.

Albanija je imala tri različita talasa emigracije: jedan nakon 90-ih; jedan nakon 1997. godine, kada je cijela zemlja propala od pada takozvanih piramidalnih šema, gdje je na stotine Albanaca izgubilo ušteđevinu; i jedan nakon 2013.

Dok za prva dva talasa postoji objašnjenje, iseljavanje nakon 2013. teže je objasniti, jer barem prema statistikama (iako je zemlja politički nestabilna, sa prilivom neformalnog novca od droga, kanabisa itd.), ekonomski, u teoriji, nema razloga da mladi Albanaci i dalje rizikuju svoje živote putujući zaključani u kamionima „poput onih u Engleskoj“.

Ali to se i dalje događa. Vjerovatno zato što je zemlja, zajedno sa svojim glavnim prirodnim resursima, pala u ruke malog broja oligarha, koji su sa svojim velikim kompanijama glavni neprijatelji, posebno onih malih – od malih prodavnica do kafića u kvartovima, protiv kojih se nemilosrdno bore.

Premijer Albanije, koji je na vlasti od 2013. godine, stalno ponavlja da „u Albaniji niko ne umire za život“, ali s druge strane se ne ustručava da kaže da u Albaniji ima posla, ali nema profesionalaca „, pozivajući velike albanske biznismene da „obrate pažnju na emigrante iz Bangladeša“, dodajući da ih se „otarase kada počnu da govore albanski.“

Dakle, za albanskog premijera, radnik koji počne da čita i gleda albanske medije, učestvuje u dnevnim raspravama ili se organizuje u sindikatu, više nije koristan za ekonomiju. Možda bi upravo u ovakvom mentalitetu upravljanja trebalo tražiti glavne razloge za treći talas emigracije albanske omladine.

 

Andi Bejtja je novinar i analitičar sa više od tri decenije iskustva