Godina korone bila je i godina volontiranja, pojedinačnih i grupnih akcija pružanja pomoći, koje mogu biti potencijal za demokratsko osnaživanje i društvenu inkluziju na Kosovu.

Anamari Repić

Sve je počelo sa prvim zatvaranjima, kada su naše komšije, stariji, bolesni, stajali na prozorima, u tišini čekajući. Komšije su pristizale u pomoć, išlo se u nabavku namirnica, lekova. Sa druge strane, u pomoć su pritekle i krojačice, šijući zaštitne maske. Zatim je nastavljeno desetine raznih inspirativnih inicijativa volontiranja na Kosovu.

Pomoć je bila potrebna starijima, zaraženima u kućnoj izolaciji, trudnicama, udaljenim i ranjivim zajednicama. Počela je solidarnost u komšiluku, na poslu, na ulici, na poslu. Svuda oko nas. Volonteri su čekali, nosili, obilazili, pomagali pojedinačno ili organizovano, kako na selu tako i u gradu.

Volontiranja je bilo u svim zajednicama na Kosovu. Dostavljanje hrane i raznih potrepština organizovao je još na početku pandemije Crveni krst, kada se javio veliki broj dobrovoljaca. U periodu zatvaranja, studenti medicine u Prištini pritekli su u pomoć lekarima obilazeći građane u izolaciji.

Jedan profesor Univerziteta u Prištini inicirao je proizvodnju zaštitnih maski pomoću 3D štampača za medicinske radnike. Gračanički inovacijski centar pravio je vizire za medicinske radnike, dok su članovi omladinskih organizacija iz srpskih sredina posećivali starije sugrađane pružajući im raznovrsnu pomoć. U okolini Prizrena bošnjačka omladina pomagala je u dostavi pomoći. U Gnjilanu su volonteri čistili bolničko dvorište, dok su u Prištini psiholozi putem kol-centra pružali pomoć.

Korona kriza je još jednom dokazala da savremeni pojedinac, koga često osuđujemo zbog egoizma i nedostatka empatije, kada mu se ponudi organizovana akcija, itekako ume da pokaže saosećajnost i želju da pomogne. Da doprinese opštem dobru.

Videli smo da to nije aktivnost vezana uglavnom za mlade, svi možemo biti volonteri. Ljudi su pokazali da se putem interneta mogu brže organizovati nego ranije, mogu da ponude svoju snagu, ali i svoje znanje. Iako je bilo povećano interesovanje za volontiranje, smatra se da to još uvek uključuje manji broj građana.

Pored osećaja društvene odgovornosti, volontiranje je i sticanje neophodnih iskustava i veština, kako za posao tako i za život uopšte. Takođe, prošla godina je velika motivacija da se akcije svakodnevnog volontiranja nastave u nekim drugih oblastima – zaštita kulturnog nasleđa, pomoć deci sa posebnim potrebama, volontiranje u biblioteci, itd.

Volontiranje može biti posebno važno za multietničku zajednicu, kao što je Kosovo. Pružanje pomoći ne poznaje prepreke i može voditi ka saradnji. To je potencijal za jačanje kulture solidarnosti i interakcije u društvu, u kojem su međuetnički odnosi i dalje krhki. Poboljšana politika organizovanja volontiranje može povećati učešće građana iz različitih sredina i etničkih zajednica, doprinoseći javnom interesu na Kosovu.

Volontiranjem se zaokružava osećaj da pomažući drugima pomažemo sebi, jer oni koji pomažu i oni kojima je pomoć potrebna, nisu sami. Nit povezanosti prema pojedincu i zajednici, postaje deo mreže solidarnosti, koja se dalje širi.

 

Anamari Repić, novinarka, stručnjak za oblast medija i komunikacija, i trener novinarstva, medijske pismenosti i medijske etike.