Vremenom pored škole i posla naučićete još nešto – naučićete da ćutite. Naučićete da ignorišete. Naučićete da trpite. Naučićete da živite sa krivicom. Iako će svaki put vaše biće biti duboko povređeno vi ćete birati ćutanje, jer kome se uopšte požaliti?

Ana Mihajlovski

Osnovna škola, srednja, fakultet, doktorat, prvi posao… šta god da ste prošli od ovoga na našem  Balkanu, kao osoba ženskog roda, sigurno ste makar jednom doživeli neku od mnogo vrsta seksualnog uznemiravanja, a da čak niste ni znali kako se to zove.

Dok su u osnovnoj školi dečaci trčali oko vas pokušavajući da vas dodirnu na neprimeren način, okolina je u većini slučajeva ćutala. Ćutali su i drugari i profesori, a jedino je vaš neprijatan osećaj vrištao pokušavajući da vam objasni da nešto tu nije u redu. Vaša osećanja su vrištala, dok se okolina smejala, jer – to su samo deca.

Nešto kasnije, profesor u srednjoj će vas pitati gde ste pošli sisama kroz život ili nešto tome slično, ali dok kreće vrisak neprijatnosti u vama, odmah će stići i „on je takav ne obraćaj pažnju“.

Mnogo kasnije na nekom od razgovora za posao javiće se isti taj osećaj dok vam budući šef postavlja neprimerena lična pitanja, ili komentariše vaš izgled na neprimeren način, ili pak šalje milion poruka pokušavajući da dobije od vas nešto na šta vi niste rekli „da“ onda kada ste pristali na posao.

Nekada će jeza proći kroz celo vaše telo dok čitate seksistički komentar ispod vaše slike koji govori da ste manje važni, jer nosite kratku suknju, ili ste se nekada zabavljali sa ovim, ili onim. Tada, kao i u svim drugim slučajevima pitaćete se da li to zaslužujete, da li ste krivi, da li uopšte imate pravo da se žalite, jer jeste nosili suknje, jer ste imali dečka…

Nekada će se ceo organizam buniti dok vam na ulici prolaznik govori onako nonšalatno šta bi voleo sa vama da radi, ali ipak će drugarica pored vas reći da ne obraćate pažnju- to je samo neka budala.

U svim tim slučajevima kao i mnogim drugim svi će ćutati, reći će možda da ne pravite dramu, da su dečaci takvi, ili neki „on“ je takav, a sve to dok vaš osećaj govori da to nije u redu, da vas to duboko uznemirava i da to ne želite da doživljavate.

Vremenom pored škole i posla naučićete još nešto – naučićete da ćutite. Naučićete da ignorišete. Naučićete da trpite. Naučićete da živite sa krivicom. Iako će svaki put vaše biće biti duboko povređeno vi ćete birati ćutanje, jer kome se uopšte požaliti?

Neke će naučiti i da zadebljaju svoju kožu kako im to ne bi smetalo uopšte, a neke ce naučiti da zauvek ubiju taj glas koji im govori da to nije u redu. Nažalost.

Deset, dvadeset, trideset godina kasnije novine vrište, celo društvo se diže, čitav region ponet jezivim iskustvom mladih žena preispituje svoje doživljaje, svoje ponašanje, svoje zaposlene. Postavljaju se razna pitanja- kako se to desilo, zašto su tako dugo ćutale, kako nismo primetili, zaboga zašto nisu nešto rekle ranije?! Ko je kriv?!

U svetu u kom vam oduvek govore da budete tihi, da ignorišete, kao i da nađete opravdanje za navalentnog šefa, kolegu, druga, profesora, a u sebi glavnog krivca, šta smo zapravo mogli drugo da očekujemo?

Zar smo stvarno pomislili da u svetu u kom nas vaspitavaju varjačama generacijama i hvataju za dupe decenijama još od osnovne škole ne obitavaju bolesni umovi koji će te „sitne“ užase odvesti na veći, mnogo viši nivo?

Zar smo toliko naivni da pomislimo da ne postoje oni koji će to ćutanje i ignorisanje zloupotrebiti na najgori mogući način?

Zar smo tako lakoverni da pomislimo kako nema tog uma koji će sabrati sva ćutanja i sve ignorisanje i na to dodati najvažnije, a to je činjenica da kao narodi biramo iza koje ćemo žrtve seksualnog nasilja stati i to u zavisnosti od dužine njene suknje, broja partnera, ili posla koji obavlja?

Dok tražite odgovor na ta pitanja postavite sebi još jedno… koliko ih je još?

I da… svi smo krivi.

Ana Mihajlovski, televizijska novinarka i voditeljka