U Severnoj Makedoniji, normativno jeste uspostavljen multikulturalno – akomodativni model neteritorijalnog tipa, kako bi se izbegla etno – federalizacija zemlje.

Dr Ana Čupeska

 Multikulturalizam je društvena činjenica, a ne neka željena ili manje željena politička destinacija. Naime, u svetu ne postoje zemlje čija su društva kulturno homogena, ali postoje države koje teže homogenizaciji kulture kroz normativni ekskluzivizam i radikalno republikanska rešenja. Severna Makedonija, srećom, nije takva država. Činjenica o multikulturalnosti ovde je reificirana na nivou specifičnog političkog sistema. Pritom, ovo nije posebna novina za državu, jer prati njen hronološki razvoj državnopravnog subjektiviteta (od Kruševske Republike do Prespanskog Ugovora). U Severnoj Makedoniji, normativno jeste uspostavljen multikulturalno-akomodativni model neteritorijalnog tipa, kako bi se izbegla etno-federalizacija zemlje.

No, norme su jedno, fakti su drugo, a suživot treće. Tako i u Severnoj Makedoniji, osim toga što je ova normativna garancija za svaku pohvalu, ona, zapravo, pati od ozbiljnih deformacija, na koje utiče autoritarna politička kultura, a i sama makedonska društvena habitualnost. Niz problema je po sredi i oni rotiraju oko regrutacije po etno-spoil sistemu koji se odvija kroz etnički ekskluzivne stranke prema funkcionerskim foteljama (umesto da to bude po meritu); kroz kvantitativnu zavisnost uživanja prava (famoznih

20%, što je takođe anahron stav i praksa); kroz zloupotrebu i trade-off etničkih glasova (a time i delegitimaciju kapaciteta za civilnosti kod etničkih grupa) i naravno, postoji odsustvo kohezivnih instanci koje bi delovale na društvenom nivou. Zato i priznajemo da norme nisu dovoljne, te da je potrebna integracija društva koje habitira u paralelizmu. Pritom, ne radi se tu o ukidanju multukturalizma, već o neohodnosti njegove nadogradnje sa interkulturnim politikama. Važno je znati naime, da interkluturalnost jeste takva politika koja nije suprutna multikuturalizmu, već je njegov bonus. U tom smislu, Severna Makedonija ima šansu za poboljšanje, kroz donošenje

nacionalne strategije za interkulturalizam. Jedina te vrste u Evropi, strategija namerava da prevaziđe ograničenja normativnog multikulturalizma, stimulisanjem interkulturalizma i povećanjem među-kulturalnog kontakta. Nudi snažan odgovor na etno-korporativizam, te ima kapacitet da obustavi komodifikaciju etničkih glasova. Stoga je važno da se sprovodi dosledno, onako kako je i zamišljena. Posledica takve dosledne primene je upravo devalvacija političkih karijera, „etničkih profesija“, „etničkih političara“ i „karijernih nacionalista“. A, da li će to biti tako – zavisi od odgovornosti političkih elita danas!

 

Prof.Ana Čupeska, PhD, MSci, Fakultet Političkih Nauka (Pravni Fakultet “Justinijan I” ) Skopje, UKIM

 

 

Prvo, sa Kruševskom republikom, kada Kruševski manifest pravi jasnu razliku između otpora osmanskoj vlasti i solidarnosti sa „običnim narodom“ tzv. „Naša braća“ – Arnauti, Turci itd; drugo, sa ASNOM-om, kada je prva makedonska narodna skupština proglasila slobodu i ravnopravnost svih narodnosti u Makedoniji (sa ustavima 46 i 74, takođe garantiraju se prava manjina u ekstenzivnom smislu); treće,, sa uspostavljanjem nezavisne makedonske države 90-ih godina kada ona ustavno promoviše građanski koncept suživota; sa Ohridskim Sporazumom uspostavlja se i liberalni akomodativni multikulturalizam na nekoliko normativnih nivoa: I. garantovana zastupljenost; II. posebna prava grupe;  III Delikatno konsocijacijsko rešenje i inovacija za obaveznu primenu reduktivnog veta, tj. „Badinterov princip“ za sve oblasti od izuzetnog značaja za manjinske zajednice, omogućavajući kulturnu autonomiju; Konačno, sa Prespanskim sporazumom propisana je post-nacionalna formulacija državljanstva i građanskog statusa (nationality: Macedonian/ citizen of Republic of North Macedonia).