Nesumnjivo je da politika kupuje, koristi, i katkad naručuje humor, ali to je moguće samo uz pristanak umjetnika, koji prihvataju da od buntovne prirode postanu konformisti.

 

Altin Basha

Istorija humora je neodvojiva od politike.

Od legendarnih Aristofanovih djela, do današnjih meme-ova na društvenim mrežama, čini se da je to odnos ljubavi i mržnje.

Aristofanovi “Vitezovi” bili su dovoljni da publika razumije manipulativnu prirodu politike, a Čaplinov  “Veliki diktator” da ispita ekstreme do kojih vodi neobuzdana moć. Generalno, i satira i humor bili su oruđe umjetnicima i društvu da se oslobode straha od tiranije.

Humor koristi politiku kao osnovni materijal. S druge strane politika, svjesna moći humora, pokušava da ga transformiše i preokrene u propagandne, reklamne svrhe.

Kako to da ova dva aspekta ljudskog djelovanja, na prvi pogled oprečna, flertuju jedan sa drugim?

Moć politike je u tome što daje mogućnost vladanja nad cijelim jednim društvom, a ipak, sasvim ironično, nema nadmoć nad humorom i satirom.

Zato politika kupuje humor, ili ga otima nasilno, kao recimo u slučajevima diktatura gdje su politički protivnici žrtve satire – Balisti koji jedu piletinu, revizionisti sa dva lica, ružni i pohlepni imperijalisti, Kinezi generalizovani kao prevrtljivi.

Ipak, nije to slučaj samo u diktaturama – i u demokratijama smo imali slučajeve gdje su se političke vođe pojavile u javnosti sa svojim imitatorima (George Bush, Barack Obama), i javno prihvatili ismijavanje humorista. Kod nas, na početku demokratija 90ih, dešavale su se prijetnje smrću satiričarima samo jer su imitirali svoje vođe, kao na primjer kada je podsmijavanje Sali Berishe smatrano društvenim bogohuljenjem.

 

Pragmatični političari, poput Premijera Edija Rame, biraju savezništvo sa humorom, ne bi li amortizovali javne udarce. Dijeleći i promovišući humor na njegov račun, Rama odaje utisak da za njega satira nije veliki problem, i stvara iluziju da je podsmijavanje figuri Premijera džentlmenski posao.

Ipak, nesumnjivo je da politika kupuje, koristi, i katkad naručuje humor, ali to je moguće samo uz pristanak umjetnika, koji prihvataju da od buntovne prirode postanu konformisti. Ovo se češće događa u totalitarnim društvima, ali i autoritativnim demokratijama. U poslednje vrijeme, fenomen duhovitih meme-ova postao je jako efektno satirično političko oruđe, upravo jer je lakonsko. U eri društvenih mreža, meme-ovi se brzo šire internetom, i imaju nevjerovatan uticaj na svoju publiku. To su moderne verzije karikatura, i njima svojstveno – ne zahtijevaju umjetničke vještine. Sve što je potrebno je opisati fotografiju u par rečenica i podsmijeh je zagarantovan. Njihov uticaj je postao toliki, da politički protivnici unajmljuju timove meme autora, ne bi li koristili njihovu moć protiv suparnika.

 

Iako je humor sam po sebi u poziciji manje moći, ipak ima sposobnost da javno kažnjava i sabotira politiku. Ima mogućnost da dekonstruiše svoju teatralnost. Društvo je uglavnom nesposobno da onesposobi mrežu interesa, manipulacija, korupcije, a humor je oruđe koje umjetnici koriste kao odgovor upravo na to. Društvo pronalazi propuštenu šansu za osvetom kroz politički humor. I kao što je rečeno, politika može izobličiti humor, ali u ovoj istorijskoj priči, poput one između Davida i Golijata, na kraju ostaje samo jedan pobjednik.

 

Altin Basha je predavač glume na Univerzitetu umjetnosti u Tirani. Jedan je od osnivača nezavisne pozorišne scene u Albaniji. Osnovao je i vodio poznati TV kabare Portokalli 17 godina – kabare koji je i dalje referenca za političku satiru u Albaniji.