Regionalna saradnja treba da uključi građane, treba da se obraća građanima i oni moraju biti stavljeni u njeno središte

Aleksandra Tomanić

Evropski fond za Balkan ove godine puni 15 godina i proživeo je sva turbulentna vremena regionalne saradnje. Zahvaljujući svojim osnivačima i finansijerima koji su ostali posvećeni od samog početka, EFB je imao fleksibilnost da se menja, da bude inovativan, da uspe, da se prilagodi – sve u cilju poboljšanja regionalnog zajedništva.

Gledajući rezultate, brojke su impresivne – 95 podržanih istraživačkih centara, oko 180 podržanih istraživača, preko 50 misija zastupanja, 120 političkih dokumenata, daleko preko 130 podržanih projekata, partnerstva koja su uspostavila Savetodavnu grupu za politiku Balkana u Evropi (BiEPAG) i Angažovanu demokratsku inicijativu (EDI), partnerstva koja su postavila regionalnu kampanju koja je uspela da dopre do miliona građana širom regiona i podigla svest o zagađenju vazduha, vodeći programi koji su stvorili jedno od najvažnijih bogatstava EFB-a – skoro 500 alumnista u mreži BeeEFB…

Uprkos ovim ciframa koje su naš organizacioni uspeh, gledajući region koji nazivamo „našim“, slika je manje ružičasta. Region „Zapadnog Balkana“ nije se razvio u pravcu kojem smo se svi nadali. „Zemlje pokazuju jasne elemente zarobljavanja države,…“  rečima Evropske komisije. Kada na nacionalnom nivou izostaje primena zakona, poništavaju se parlamentarne procedure, godinama odlažu izbori ili prevremeni izbori postaju normalnost… kako smo verovali da će se održati regionalna obećanja? Da će regionalni dogovori biti ispunjeni? Države širom regiona su zarobljene, kao i regionalna saradnja.

Glavno pitanje za regionalnu saradnju je verovatno – koliko smo se zaista suštinski pomerili u proteklim decenijama? Posle većine sastanaka na visokom nivou, porodična slika bila je najkonkretniji rezultat tih sastanaka. Trenutno nismo čak ni sigurni da li je ovaj ishod sačuvan. Čak i u čisto ekonomskim inicijativama, poput zajedničkog regionalnog tržišta (CRM), „napredak je veoma ograničen“. Druge oblasti, koje pokrivaju takozvane bolne reforme za nacionaliste i autokrate, rade još gore. Čak i inicijative poput zajedničkih udžbenika istorije koje su napisale desetine istaknutih nastavnika istorije u regionu – takvi projekti (iako istorijski, ali presudni za budućnost) su bili dobrodošli, ali je podrška ostala čista izjava, uglavnom pred kolegama iz EU.

Regionalna saradnja treba pre svega da služi građanima regiona. Kada građani počnu da osećaju rezultate ili koristi od te saradnje, biće potpuno nebitno u kom formatu su se te koristi materijalizovali. Mnogo vremena i energije je utrošeno na diskusiju o formama, umesto na isporuku sadržaja.

Regionalna saradnja treba da uključi građane, treba da se obraća građanima i oni moraju biti stavljeni u njeno središte. Većina problema sa kojima se svakodnevno suočavamo dele svi građani regiona. Mnogi problemi 21. veka mogu se rešiti samo na (barem) regionalnom nivou – počev od prilagođavanja na klimatske promene, energetske tranzicije, migracije… svi zajedno moramo zahtevati da se problemi 21. veka počnu ozbiljno rešavati umesto problema 19. veka koje su pred nas stavili politički lideri.

Regionalna saradnja je sredstvo. Regionalna solidarnost je neophodnost.

 

Aleksandra Tomanić, izvršna direktorka Evropskog fonda za Balkan