Bez obzira kako funkcioniše sistem, pojedinac je taj koji stvara otpad.

Aleksandra Gajović

U procesu pridruživanja Evropskoj uniji, pored ostalih poglavlja, jedno od zahtevnih i značajnih je Poglavlje 27 – Životna sredina. Nažalost, u Republici Srbiji, tako značajnoj temi posvećeno je više pažnje tek poslednih godina kada je to poglavlje došlo na red u pregovorima. Građani su se probudili organizujući velike proteste kao odgovor na akcije koje po njihovom mišljenju nisu u skladu sa očuvanjem životne sredine, pa time i bezbednosti i zdravlja stanovnika. Ekološkim temama se bave organizacije civilnog društva koje čine ekolozi, aktivisti, ljubitelji prirode, dok sada u integrisanje svog poslovanja to značajnije čine institucije, privredni sektor integrišući temu u svoj “brending”, kao i veći broj pojedinaca. Tema se integrisala i u političke struje, pa se na ovogodišnjim izborima našao i kandidat koji je jasno istakao svoje zalaganje za zdravu životnu sredinu.

Nacionalne strategije iz oblasti unapređenja i zaštite životne sredine usvojile su zemlje Balkana, kako članice Evropske Unije, tako i druge koje su deo pregovora. Veliki problem u regionu, zatim u Republici Srbiji, je otpad koji prati veliki broj divljih deponija. Zakonom o upravlajnju otpadom, kao sledećem podaktu Nacionalne startegije životne sredine i Strategije upravljanja otpadom, regulisana je ova problematika, ali izazov ne jenjava. Veliki broj opština nema svoju lokalnu deponiju pa otpad odlažu na regionalne deponije. U Zakonu o upravljanju otpadom Republike Srbije se kaže da skupštine dve ili više jedinica lokalne samouprave na čijim teritorijama ukupno živi najmanje 250.000 stanovnika donose regionalni plan upravljanja otpadom. Prema podacima Agencije za zaštitu životne sredine u Republici Srbiji locirane su 164 deponije koje koriste samo lokalna javno -komunalna preduzeća. Oni navode da su lokacije na kojima se odlaže otpad u vlasništvu države ili nekog preduzeća. Jedna od starijih deponija datira od 1956. godine. Deponije se trenutno „saniraju“  prekrivanjem otpada zemljom ili nekim drugim inertnim materijalom. Nadležni se trude da održe sistem upravljanja otpadom, ali on potiče kako od privrednih lica, tako i iz domaćinstava. Jasno je da količine i vrste proizvedenog otpada nisu uporedive, ali doprinos stvaranju je obostran. To govori da bez obzira kako funkcioniše sistem, pojedinac je taj koji stvara otpad .

Otvara se pitanje, koliko je pojedinac svestan ove činjenice? Zakonom se definiše da „držalac” jeste proizvođač otpada, fizičko ili pravno lice koje je u posedu otpada, fizičko lice može biti vlasnik preduzeća, ali i pojedinac, dok se za „vlasnika otpada” kaže da je  proizvođač otpada, lice koje učestvuje u prometu otpada kao neposredni ili posredni držalac otpada ili pravno lice, preduzetnik ili fizičko lice koje poseduje otpad. Dakle, svako fizičko lice po Zakonu o upravljanju otpadom Republike Srbije odgovorno je za otpad koji je proizveo. Šta nam kaže praksa? Mali je broj stanovnika koji u svojim domovima vrše selekciju otpada. Postoji i izazov u radu javnih komunalnih preduzeća koja ne pružaju svim građanima uslove da odlože selektovan otpad u za to predviđena mesta. Dešava se i da se  otpad koji je odložen pravilno,  neadekvatno odvozi. Dakle, svi podjednako snosimo krivicu.

 

Aleksandra Gajovic, istražuje unapređenje i zaštitu životne sredine