Ako za trenutak ostavimo po strani pouzdane predele brojki i okrenemo se ličnim pričama, ako dakle brojeve zamenimo ljudima, posebno onim nevidljivim ili manje vidljivim, onim nedovoljno obuhvaćenim statistikama, videćemo jedan posebno ranjiv svet unutar istraživanih problema.

 

Aleksandra Bosnić Đurić

Semantička analiza civilizacijski svakako nezaboravnog „trenutka“ koji živimo i problema sadržanog u formulaciji „globalna Covid-19 kriza“ implicira da smo ugroženi svi zajedno, bez, do sada poznatih, presudnih faktora društvenih razlikovanja. Toliko puta potvrđena laička poslovica – opšte mesto, svedena u prostu rečenicu „bolest ne bira“, s jedne strane pokazuje se tačnom. Međutim, najnovija istraživanja uticaja pandemije Covid-19 na obrazovanje ukazuju i na činjenicu da su u toj „jednakosti“ neki, ipak, u mnogo težem položaju.

Recimo, u radu Saše Stepanovića „Uticaj pandemije koronavirusa na obrazovanje“ pisanom za naučni časopis Paradigma, nalazimo da je pandemija uticala na obrazovne sistema širom sveta, da je preko 1,7 milijardi učenika i studenata prestalo da pohađa obrazovne institucije, da je preko 180 država sprovelo zatvaranje obrazovnih institucija, da je time obuhvaćeno 97% svetske populacije učenika, da je zatvaranje škola osvetlilo različite probleme u obrazovanju, ali da je ubedljivo najteže bilo deci sa smetnjama u razvoju i njihovim porodicama.

Ako za trenutak ostavimo po strani pouzdane predele brojki i okrenemo se ličnim pričama, ako dakle brojeve zamenimo ljudima, posebno onim nevidljivim ili manje vidljivim, onim nedovoljno obuhvaćenim statistikama, videćemo jedan posebno ranjiv svet unutar istraživanih problema. Evo kako  majka jednog autističnog dečaka ovih meseci prolazi pandemijska iskušenja:

„(..) Bukvalno su našu decu  izbrisali sa  liste onih kojima je obrazovanje potrebno. Uvođenje online „nastave“ za našu decu značilo je jedno veliko NIŠTA. naterani smo da, pored svih obaveza i 24 h brige o svojoj prezahtevnoj deci, pa još u vanrednim okolnostima, budemo i oni koji će ih „obrazovati“ (…) Meseci su prolazili, deca su išla u sve veću regresiju. Imajte u vidu da su to deca kojima su defektološki, logopedski i ostali tretmani jedina terapija. Za našu decu adekvatan i kontinuiran rad sa stručnim saradnicima u nastavi  je mnogo više od obrazovanja.To je njihov „lek“. A institucije ove države su ga ukinule našoj deci i ostavili ih na čekanju po sistemu – „kad bude, biće“. Povratak u školske klupe sa  početkom nove školske uneo je dodatni strah i zebnju. Da li će ta deca moći nastaviti gde su stala?! Teško. (…) Već prvih dana dete je dobijalo izlive besa i samoagresije jer nije moglo da izdrži u školi duže od tri časa u trajanju od pola sata.  (…) Došli smo do stadijuma, da zbog te situacije u školi uvedemo i  psihijatrijsku terapiju. I taman se dete ponovo adaptiralo na nastavu, direktorka naše škole tri nedelje ranije, pre redovnog raspusta, donosi odluku o ponovnom vraćanju na online nastavu. I opet pakao…”.

Svojevremno je Viktor Frankl, govoreći o krizama i smislu, pisao: “Ne smemo dopustiti da nas verovanje u moguću humanost čoveka zaslepi pred činjenicom da su humana ljudska bića u manjini”, jer upravo ta činjenica svakoga od nas poziva da se manjini pridruži. “Stvari”, uporno je podsećao Frankl, “stoje loše. Ne damo li sve od sebe da ih učinimo boljima, sve će postati još gore”.

I zato gledajmo češće, savesnije, upornije i duže u mikro-svetove nevidljivih.

 

Aleksandra Bosnić Đurić je kulturološkinja, doktor nauka o dramskim umetnostima, medijima i kulturi i dugogodišnja aktivistkinja u oblasti unapređivanja interkulturalne komunikacije i položaja marginalizovanih grupa u društvu.