Za razliku od današnjih međunarodnih standarda, gdje je zbog koncepta razdvajanja državne i vjerske zajednice put pluralizma otvoren, u pravoslavnim zemljama postoji tendencija većeg približavanja (spajanja) države i crkvene vlasti.

Aleksandar Spasenovski

Posjeta Vaseljenskog patrijarha Vartolomeja Ukrajini, kao i protesti u crnogorskom gradu Cetinju protiv ustoličenja novog mitropolita Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve (SPC), gospodina Joanikija, su po ko zna koji put skrenuli pažnju na složen svijet odnosa između demokratske države i Pravoslavne crkve. Ovi događaji dodatno su povećali interes makedonske javnosti, zbog dugogodišnjeg nerješavanja crkvenog pitanja o sticanju autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije (MPC-OA).

U svjetlu gore navedenih događaja, rasprave o granicama sekularizma u zemljama u kojima su većina građana pravoslavni hrišćani prirodno su postale sve češće.    Imajući u vidu navedeno, predstavljam skroman pokušaj dekonstrukcije modela sekularizma u navedenim zemljama kako bi se dodatno pojasnio jedan od izvora čestih pobuna i nesporazuma.

U zemljama u kojima većinu građana čine pravoslavni hrišćani, razvijen je kontradiktoran model odnosa države i vjerskih zajednica koji se temelji na tri stuba:

  1. Međunarodni standardi;
  2. Tradicije većinskog pravoslavnog hrišćanskog stanovništva;
  3. Stvarnost postojećeg vjerskog pejzaža.

Međunarodni standardi pristupaju problematici odnosa države i vjerskih   kroz model njihovog odvajanja, a oni s razvojem moderne ustavnosti nalaze svoje mjesto u ustavima zapadnoevropskih zemalja, kao i u međunarodnim dokumentima Ujedinjenih nacija, Vijeća Evrope i Evropske unije. S druge strane, većinsko pravoslavno hriršćansko stanovništvo takođe uzima kao model Vizantijsko carstvo i njegov sistem jedinstva (simfonije) između crkvene i državne vlasti.

Kroz prizmu gore navedenih činjenica, razlika između ova dva pojma je očigledna. Dakle, za razliku od današnjih međunarodnih standarda, gdje je zbog koncepta razdvajanja države i vjerskih zajednica put pluralizma otvoren, u pravoslavnim zemljama postoji tendencija većeg približavanja (spajanja) države i crkvene vlasti.

Ovu kompoziciju prati realnost u kojoj žive pripadnici drugih vjeroispovijesti, kao i ateisti, prema kojima demokratska država takođe ima obavezu pružanja odgovarajuće demokratske garancije.

Na primjeru današnje Sjeverne Makedonije ovaj model praktično znači:

– Prvo, u skladu s međunarodnim standardima, država i vjerske zajednice su odvojene, što znači da se institucije suzdržavaju od miješanja u rad vjerskih zajednica, ali postoji i zabrana uključivanja vjerskih zajednica u pitanja koja su odgovornost države;

– Drugo, država daje garancije za ostvarivanje vjerskih sloboda i prava građana, u skladu sa međunarodnim standardima;

– Treće, zbog tradicije većinskog pravoslavnog hrišćanskog stanovništva, Pravoslavna crkva, kao i njeno istorijsko i duhovno naslijeđe, imaju primarno mjesto u simboličkom smislu;

– Četvrto, s obzirom na heterogen vjerski pejzaž, država gradi sistem koji daje garancije za slobodno funkcionisanje Islamske zajednice, Katoličke crkve, protestantskih crkava, jevrejske zajednice, kao i drugih manjih vjerskih zajednica.

Od trenutka sticanja nezavisnosti do danas, u razdobljima kada ljevičarske stranke upravljaju institucijama, mogu se primijetiti napori za uspostavljanje jačeg tipa sekularizma prema kojem država razvija samo jedan opšti stav prema svim vjerskim zajednicama. Desničarske stranke, s druge strane, nastoje uspostaviti mekši tip sekularizma, putem kojeg, unutar uspostavljenog sistema, nastoje u simboličkom smislu podići status dominantne vjerske zajednice-MPC-OA. U takvim prilikama stranke etničkih zajednica pokušavaju nametnuti, prije svega, islamsku vjersku zajednicu, kad god institucije pokušaju dati takav status MPC-OA.

U Makedoniji se ne može reći da postoji konsenzus između segmenata o idealnom balansu tri faktora koji određuju model sekularizma, koji ciklično uzrokuje određene nesporazume i društvene preokrete godinama. Ovaj nedostatak je zasigurno jedan od mnogih razloga za povremenu pojavu sličnih izazova u drugim zemljama pomenutim u ovom tekstu, a opet stavlja demokratski kapacitet institucija na probu.

 

Aleksandar Spasenovski je profesor na odsjeku za Ustavno pravo i političke sisteme na Pravnom fakultetu  „Justinian Prvi“ na Univerzitetu “ Sveti Ćirilo i Metodije”  u Skoplju