Visoke cene energije koje traju već više od godinu dana ne dovode do uvećanih investicija u energetsku efikasnost ili proizvodnju energije. To je paradoks koji ukazuje da cenovna elastičnost ponude nije dovoljna.

 Aleksandar Kovačević

Države Zapadnog Balkana su suočene sa krizom sigurnosti snabdevanja energijom. U nekim zemljama su isključenja električne energije već u toku. Uvozna zavisnost regiona je dramatično uvećana i nema izgleda da će se uskoro smanjiti. Fiskalni kapacitet država koji omogućava subsidiranje uvoza energije će  vrlo brzo biti utrošen.

Smanjiti potrošnju energije a očuvati osnovne životne, socijalne i komercijalne funkcije; zaposlenost, saobraćaj, komunalne i javne usluge je sada javna politika najvišeg prioriteta. Najveći deo aktivnosti kojima se smanjuje potrošnja energije ili uvećava energetska efikasnost su komercijalnog karaktera. Znanja i sposobnosti kojima se to može učiniti se ne nalaze u javnom domenu. Stoga je potrebno usmeriti javnu politiku na tri prioriteta i to: (1) uklanjanje preprepreka za komercijalne investicije u energetsku efikasnost, (2) direktnu intervenciju sa ciljem da se otkloni energetsko sirmaštvo i (3) hitnu intervenciju da se preduprede kardinalni efekti nestašice enegije na integritet energetskog sistema.

Visoke cene energije koje traju već više od godinu dana ne dovode do uvećanih investicija u energetsku efikasnost ili proizvodnju energije. To je paradoks koji ukazuje da cenovna elastičnost ponude nije dovoljna.

U Srbiji štednja gradjana u bankama iznosi preko 12 milijardi Evra uz kamatnu stopu ispod prosečne stope inflacije. Očekivalo bi se da veliki deo ove štednje bude upotrebljen za investicije u energetsku efikasnost ili obnovljivu energije gde su prinosi na investicije veći a sigurnost investicija bolja. To se ne dešava.

Lako se može zaključiti da javna politka na neki način predstavlja barijeru za investicije čak i na nivou domaćinstva. Na finansijskom tržištu nema projektnih obveznica niti finansijskih instrumenata energetskih preduzeća. Sigurnost vlasništva nad zemljištem i kućama nije adekvatna. Sigurnost ugovora nije obezbedjena. Profesionalne organizacije, ako ih uopšte ima, ne garantuju profesionalnu odgovornost članova. U nekim slučajevima, profesionalna udruženja su zamenjena državnim agencijama koje administriraju nominalne licence za obavljanje delatnosti.

Shodno tome, barijere za investicije u energetsku efikasnost zatevaju kompleksnu izmenu javnih politika.

Više od trećine domaćinstava živi izloženo energetskom siromaštvu. Ta domaćinstva nisu u stanju da greju više od 10 kvadratnih metara životnog prostora po članu domaćinstva. Izložena su zagadjenju vazduha do nivoa da im je ugroženo zdravlje. Cene ogrevnog drveta i čvrstih goriva su uvećane usled rizika za sigurnost snabdevanja. Veliki broj siromašnih domaćinstava nije u stanju da pribavi minimalno potrebnu količinu ogreva. Tokom hladnih perioda, ova domaćinstava nemaju drugog izbora nego da koriste električnu energiju za grejanje na najjeftiniji direktan način. Iskustvo je da ova potrošnja uvećava opterećenje električne mreže do mere da su gubici na mreži toliko uvećani da je za svaku jedinicu isporučene energije potrebno proizvesti ili uvesti 1.3 do 1.5 puta više energije. Ovaj efekat može biti toliko veliki da dovede do raspada elektroenergetskog sistema.

Otklanjanje energetskog siromaštva je kritična javna politika u oblasti sigurnosti snabdevanja.

Naredne zime će biti potrebno naparaviti ozbilje kompromise. Biće potrebno da neki veliki potrošači budu isključeni sa električne mreže. Kompromis izmedju fiskalne stabilnosti, zaposlenosti, monetarne stabilnosti i održanja deviznog kursa na jednoj strani na jednoj strani i osiguranja minimalne količine energije za stanoviništvo i prioritene ustanove se nameće kao vrlo potrebna i vrlo delikatna javna politika.

 

Aleksandar Kovačević, ekspert za energetiku