Sada 2022. godine tražimo rješenje za krizu, a propustili smo više od 25 godina neulaganja i smanjenja domaće proizvodnje. Energetska industrija je spora; nema rješenja preko noći…

Aleksandar Dedinec

Energetika je oduvijek bila kompleksna oblast, ali joj se od osamostaljenja Makedonije nije pridavao veliki značaj jer se potrošnja energije uglavnom pokrivala velikim domaćim kapacitetima koji su već bili izgrađeni, a s druge strane cijena energije je bila unutar nekih „normalnih“ granica. Iz populističkih razloga cijena struje je održavana na niskom nivou, a ulaganja u nove kapacitete gotovo da i nije bilo, tako da nisu mogla biti realizovana u periodu između dva parlamentarna izborna ciklusa. Uprkos tome, cijena struje je uvijek bila najkomentarisanija od strane građana i medija. Zato ću se u ovom tekstu fokusirati na fenomen koji se zove „cijena struje“.

Nakon 2000. godine, sa reaktivacijom energetski-intenzivne industrije, potrošnja električne energije je naglo porasla. Iz navedenih razloga, domaći proizvodni kapaciteti nisu mogli da zadovolje potražnju, pa je uvoz električne energije u periodu od 8 godina porastao sa 0 na oko 30%. To je, u kombinaciji sa evropskim trendovima i nadom da će to ojačati makedonsku elektroprivredu, dovelo do postepene liberalizacije tržišta električne energije.

Pored toga, od 2010. godine, pod prijetnjom klimatskih promjena, na nivou Evropske unije intenzivirana su ulaganja u obnovljive izvore energije (OIE), a uporedo s tim otvaraju se berze za trgovinu električnom energijom. Cijena proizvodnje električne energije iz OIE bila je neuporedivo skuplja od uglja, nuklearne energije itd. Da bi se investicije u obnovljive izvore energije isplatile, morale su biti podržane subvencijama države, ali preko računa građana i kompanija.

Otvaranje berzi i liberalizacija tržišta električne energije u nizu zemalja omogućili su stvaranje konkurencije između kompanija koje proizvode električnu energiju. Subvencionisanje u obnovljivim izvorima je doprinijelo da se cijena električne energije u periodu od 2011. do 2020. kreće u granicama od 30-55 EUR/MWh. Slobodno se može reći da je ovaj period bio raj za kompanije, posebno za one kojima električna energija značajno učestvuje u stvaranju proizvoda. Ali zašto na samom početku kažem da je cijena struje „fenomen“? Ova niska cijena struje dodatno je „ubila“ investicije u Republici Makedoniji, ali i u velikom broju zemalja u okruženju. Gotovo da nije bilo tehnologije u kojoj je proizvodna cijena električne energije bila niža od tržišne. Upravo zbog toga, ne samo da nije realizovan nijedan veći kapacitet za proizvodnju električne energije, već naprotiv; od postojećih koje imamo, proizvodnja je drastično smanjena jer nisu bili konkurentni cijeni na tržištu i nisu mogli ponuditi niže cijene potrošačima koji su bili na slobodnom tržištu. Ako je u 2011. godini iz termoelektrana na ugalj u Republici Makedoniji proizvedeno oko 5250 GWh, u 2021. godini proizvodnja je oko 2100 GWh, od čega se oko 200 GWh proizvodi iz uvoznog uglja.

U periodu od 2010-2020. godine realizovane su samo subvencionisane investicije u OIE, sa izuzetkom dvije termoelektrane/toplane na prirodni gas koje su izgrađene u Skoplju. Političke elite su uglavnom krive za nedostatak investicija; međusobno su raspravljali o tome da određenu investiciju ne treba realizovati jer je tržišna cijena niska, ili da ne treba subvencionisati ulaganje u energiju iz obnovljivih izvora jer bi to povećalo cijenu struje. Sve to nas je dovelo do toga da uvozimo više od 50% električne energije, bilo kao gotov proizvod ili proizvedeno u Makedoniji (iz energenata koje uvozimo). Ovo samo pokazuje zašto smo trenutno toliko ranjivi u sektoru električne energije, posebno kompanije koje su direktno na slobodnom tržištu.

Sada, 2022. godine, tražimo rješenje za krizu, a propustili smo više od 25 godina kroz neulaganja i smanjenja domaće proizvodnje. Energetska industrija je spora; nema rješenja preko noći, tako da moramo imati na umu da se treba spremati za teške zime: ne samo predstojeću, već i narednu. Zato je potrebna posvećenost, bar da naredna zima bude blaža; a za ovu…

 

dr Aleksandar Dedinec, stručni saradnik MANU