Voleli bismo da čujemo – pogrešili smo, ali da to ne bude ironično. Da otvorimo dijalog, ali ne da ga fingiramo. Da budemo jedinstveni u vrednostima, a da nam se stavovi često razlikuju. To bismo voleli u Novoj 2021. godini, uz najpre, naravno, dobro zdravlje i život bez maski bilo koje vrste.
Zvezdana Kovač
2020. godinu pamtićemo pre svega po drugačijem načinu životu kojeg nisu uzrokovali samo spore integracije u EU, posrnula demokratija, nepoštovanje ljudskih prava i nesloboda (koliko god se bilo kome činilo da nam, osim pandemije, tu slobodu niko i ne dira). Taj drugačiji način života nametnula nam je pre svega pandemija KOVID-19, koja će po mnogim priznatim rečnicima sveta zasigurno biti reč godine 2020.
Vlast nam nije pomogla da nam u drugačijim i novim okolnostima, koje po pravilu donose osećaj nesigunrosti i teskobe, bude lakše. Naprotiv. Ona je pojačala naše zebnje i uzgred nas udaljila od svega što bi nam upristojilo život: udaljila nas je od EU, stabilne demokratije, vladavine prava, poštovanja ljudskih prava… Ona je ove važne ciljeve uspela da omalovaži i svede na eho – gotovo ničega. Uspela je da kada god izgovorimo kritički stav, znamo da će nas to koštati. Da će nas koštati ono što je najjednostavnija definicija našeg posla – da ukazujemo na sve što nije dobro i tamo gde znamo, predložimo kako bi moglo. Naš posao je onaj koji ne garantuje udobnost, koji je i bez vanrednih okolnosti nesiguran i koji nas je zbog svoje „remetilačke“ prirode smestio u „dobro plaćene“ ili „plaćenike Brisela, Vašingtona, Luksemburga…“ da bismo, kao, samo bili protiv.
Vlast je za to najviše kriva, jer je vlast, prirodno, najviše i odgovorna. Oblikovala je društvo koje podstiče bezuslovno odobravanje, a ne radoznalost, promišljanje i kritički stav.
I zbog toga, a ne samo samo zbog pandemije, Srbija nije otvorila niti jedno pregovaračko poglavlje ove godine, proglašena je zemljom s hibridnim režimom, ocene u godišnjem izveštaju Evropske komisije o napretku ka EU su loše, afere se gomilaju i zataškavaju, civilno društvo je na meti Uprave za kontrolu pranja novca i finansiranje terorizma, mediji su neslobodni, novinari se progone… Da je vlast uradila i ponešto dobro i da nismo jedini kojima ne ide dobro, da i EU prolazi kroz krize, da je ponekad nedosledna i nepravična i da pojedine članice nisu mnogo bolje od nas u onome što nam se najviše zamera, nisu ni uteha niti razlog da manje ukazujemo na ono što ne valja, jer to što ne valja – mnogo ne valja.
Voleli bismo da u 2021. neko iz susedstva, a ne mi, primeti da smo najbollji u regionu, da smo u ponečemu bolji i od EU. Voleli bismo da znamo kako smo došli prvi ili među prvima do onoga do čega drugi nisu. Da čujemo – pogrešili smo, ali da to ne bude ironično. Da otvorimo dijalog, ali ne da ga fingiramo. Da sami kažemo – naša je vlast napravila istinski napredak u vladavini prava. Da dođe vreme kada ćemo hvaliti i kada će manje važni biti propusti, pa ih zato nećemo mnogo ni pominjati, kao što sada ne pominjemo često i ponešto dobro, jer je to tako malo u odnosu na ono što bi bilo dovoljno da se s razlogom nadamo. Da budemo jedinstveni u vrednostima, a da nam se stavovi često razlikuju. Da se podstičemo, a ne saplićemo.
To bismo voleli u Novoj 2021. godini, uz najpre, naravno, dobro zdravlje i život bez maski bilo koje vrste.
Pre svega, gospođa Kovač je unela novi duh i novu energiju u javni život EPuS-a, što isti važi i za gospodina Međaka.
Za razliku od prethodnih perioda, nije unapred bilo poznato dokle se u nekim temama sme „gaziti“ i u koje nesme.
Ono što i dalje ostaje karakteristika EPuS-a j e „umivano lice“ i „umiveni jezik“ EPuS-a, moguće, nalik na druge države Evrope, gde se ovaj pokret rasprostro.
Lepa je i umirujuća nada da je pozitivan i umeren pristup put do uspeha, ali šta ako to tako ne funkcioniše svugde?
Ono što bi bila moja preporuka za EPuS i gospođu Kovač je daleko veća otvorenost EPuS-a ka građanima, po cenu da to nekad neminovno mora da liči na sredinu iz koje građani potiču, da se iskreno insistira na raspravi, umesto monolozima, ne suviše krutom kanalisanju i paleti tema koje se otvaraju i pogrešnog mesta za primenu modela rada u Skupštini Srbije nad onima koji o nečemu govore „držanja u okviru teme“. O čemu bi dobara primer bilo sjajno izlaganje gospodina Srđana Dimitrijevića na ončine skupu”EUTALKS 2.0”, jer bi nekada ranije to nebi imao priliku da govori.
Da
I na kraju, uz svo razumevanje, nećemo moći, naravno smo ako želimo, da prepoznamo kuda idemo i gde ćemo stići, dokle god, iz raznih razloga, odabiramo, ili izbegavamo neke segmente istorije.