Zagađenje svakodnevnim otpadom predstavlja veliki problem – većina državne teritorije nema infrastrukturu za odlaganje otpada, a stanovnistvo ruralnih predela rešava se otpada uglavnom u potocima i rekama.

 

Piše: Mentor Kika

Ako posetite Albaniju tokom leta, na putevima možete sresti vojnike u crvenim beretkama kako sakupljaju limenke i plastične flaše. Pripadaju elitnim članovima albanske vojske, međutim tokom turističke sezone, preuzimaju ulogu čistača koji sakupljaju otpad pokraj puteva. U drugim delovima, možete videti grupe dece ili čak lokalne zvaničnike koji rade to isto. Ovo su očajnicki pokušaji vlasti da počiste ono što je najočiglednije, i što ‘bode oči’.

Zagađenje svakodnevnim otpadom predstavlja veliki problem – većina državne teritorije nema infrastrukturu za odlaganje otpada, a stanovništvo ruralnih predela rešava se otpada u potocima i rekama. Odatle, vodeni tokovi nose otpad u more, koje ga potom izbacuje na obalu. U ovom ‘procesu’, velike količine, naročito tekstilnog otpada i plastičnih kesa, ostaju u rečnim koritima. Ta situacija je izazvala i ‘sporove’ sa susednim državama, Crnom Gorom i Hrvatskom, koje su se više puta žalile da su otpad ‘Made in Albania’  struje donele na njihove obale.

Čak je i sakupljeni otpad razlog za brigu  jer nema deponija koje odgovaraju ekološkim standardima. U većini gradova, to su zapravo samo smetlišta gde se otpad pali ili se pak samo ostavi u prirodi – sto je dovelo do alarmantnih situacija u mnogim gradovima. Problem ostaje nerešen:  dok s jedne strane vlasti žure da omoguće paljenje otpada, s druge strane opozicija i mediji ih optužuju za korupciju u ovim projektima, pozivajući na javnu debatu. Ovo se dešava uprkos EU direktivama i Nacionalnoj strategiji upravljanja otpadom u čijoj hijerarhiji je najvažnija prevencija, recikliranje, pravilno odlaganje otpada, dok je paljenje krajnja mera.

Albanija je donela jako dobre zakone za upravljanje otpadom, međutim, implementacija zaostaje zbog nedostatka svesti o problemu.  Ljudi izbacuju otpad kroz prozore svojih automobila, bez straha od novčane kazne.

Reciklažna industrija je donela neke pozitivne promene zahvaljujući inicijativama nekoliko preduzetnika, međutim nije ih podržala nijedna vlast. U Albaniji, razdvajanje otpada na izvoru se ne primenjuje ni u jednom gradu. Reciklisti su uspostavili sopstvene mreže za skupljanje reciklažnog otpada, i sami obavljaju dužnost čistača u svojim oblastima. Paralelno sa proizvodnjom peći za spaljivanje otpada, centralna i lokalna vlast obeshrabruju reciklažu, ne dozvoljavajući stanovništvu, a posebno Romima, da sakupljaju reciklažni otpad. To je dovelo do dodatnog smanjenja recikliranog otpada koji nije viši od deset posto.
Trenutno velike količine otpada, poput papira, plastike, i metala nisu reciklirane, već su deponovane zajedno sa ogranskim otpadom, i poslate na paljenje, ili na smetlišta. Tamo gde otpad nije sakupljen, jednostavno se ostavlja u prirodi.

Opozicija kritikuje korišćenje i proizvodnju peći za spaljivanje otpada jer se proizvode u saradnji sa privatnim preduzetnicima, poznatim kao PPP, smatrajući to projektima za pranje novca i krađu budžeta. Naime, proizvode se u firmama registrovanim u drugim državama, često poreskim rajevima, koje kontrolišu isti ljudi. I to se dešava.

 

Mentor Kikia, novinar i ekološki aktivista