Voleo bih da se tresu svi prisiljivači, zloupotrebljavači, bahati nadređeni, odvratni lokalni šerifi, monstrumi na pozicijama sa kojih mogu da nekažnjeno čine gadosti, uvereni da će žrtvi biti mnogo lakše da prećuti  nego da vikne upomoć.

Zoran Kesic

Ponekad sanjam da sam nekada davno ubio nekog.

Ubio sam nekog krišom, niko i ne zna za to ubistvo, a do nedavno nisam znao ni ja, jer sam uspeo da tu strašnu stvar toliko potisnem i zaboravim, da sam živeo životom običnog čoveka, čoveka koji nikada nikog nije ubio.

Sve do sada, kada sam se u snu setio “čekaj bre, pa ja onomad ubih onog”.

A odmah nakon te spoznaje nastupaju griža savesti i strah.

I ne znam šta me više plaši – to što ću do kraja života biti svestan da sam počinio zločin ili to što će neko možda otkriti da sam ubica.

Onda se probudim i nekako mi dođe milo i drago što nikoga nisam ubio.

Zasad.

Mogu da nastavim sa uobičajenim i svakodnevnim životnim problemima, preispitivanjima i sezonskim grižama savesti poput ove aktuelne “ugojio sam se kao svinja, kako ću ovakav pred tv gledaoce”.

Ali pitam se ovih dana kako li je svima onima koji su se, u snu ili na javi, podsetili da su stvarno opako zgrešili.

Kakvo li je buđenje svih onih čika koji su sanjali da su zlostavljali i silovali, pa je pred njima ceo dan u kome će biti svesni da to nije bio “samo običan san”.

Šta ako u jutrošnjim novinama osvane moja slika, misli čika?

Šta ako nakon Milene i Ive progovori i ona “moja”?

Šta ako mi dok doručkujem policija provali u stan?

E pa, prijatan vam doručak, ručak i svi budući obroci.

I lepo spavajte, ako možete.

Živite, gadovi, u strahu!

Jer ormani u koje ste sakrili vaše kosture ne mogu više da se zatvore.

Počeli su da ispadaju napolje I svi će videti šta ste radili.

O kakav će to radostan dan biti za pravdu, o kakva će to biti veličanstvena simfonija razigranih i gotovo zaboravljenih kostura…

Jedino što neće.

Ništa tu radosno nema, pogotovu za žrtve.

Jednu slučajno poznajem. Napisao sam joj da ne treba da ima ni mrvicu sumnje da li je trebalo izaći, da li je trebalo otkriti, da li je trebalo viknuti.

I još sam joj napisao da će ih nakon ovoga svi još više poštovati I diviti im se.

Jer mogu da zamislim situaciju u kojoj i žrtva potisne.

Kaže sebi da to i nije bilo tako strašno, opravda nekako, zaokupi se nečim drugim, nađe radost, strefi je ljubav, bori se sa drugim demonima, prođe vreme, zaboravi.

I onda jeste za divljenje i poštovanje da se to otkopa.

Da se bol i sramota ponovo prožive, pa još i izlože na uvid svima nama znanima i neznanima.

Da mi kolektivno zavirimo u najdublje čuvanu tajnu.

Da mi osudimo, procenimo, posavetujemo, da očekujemo još detalja, da pošaljemo poruku podrške…

Ili možda i da se zapitamo “a zašto je ćutala”, da posumnjamo, da ismejemo, da ponizimo…

Za poštovanje i divljenje je hrabrost da se sve to ponudi “na izvolte” svima nama.

A na nama je obaveza da žrtve ohrabrimo.

To što, poput mene, nikoga nismo ubili, ne čini nas dobrim građanima, već možda više građanima koji u datom trenutku nisu imali (srećom) ništa tvrdo, oštro ili eksplozivno pri ruci.

Dobri građani postajemo onog trenutka kada složno pružimo bezrezervnu podršku hrabrim uzbunjivačima i uzbunjivačicama.

Ne samo povodom aktuelnog “glumačkog” slučaja.

Voleo bih da se tresu svi prisiljivači, zloupotrebljavači, bahati nadređeni, odvratni lokalni šerifi, monstrumi na pozicijama sa kojih mogu da nekažnjeno čine gadosti, uvereni  da će žrtvi biti mnogo lakše da prećuti  nego da vikne upomoć.

Koliko ljudi oko nas će večeras zaspati i sanjati da ih je neko nekada ubio?

Niko ne zna za to ubistvo, a nisu do nedavno znali ni oni, jer su to potisnuli.

Žive kao normalni, obični ljudi a ono u stvari ubijeni ko zna kad.

E pa, dobro vam jutro ljudi!

Ako imate nešto da nam kažete, rado ćemo vas saslušati i vikaćemo zajedno sa vama.

I znajte da stid, strah, osuda i kazna nemaju ama baš ništa da traže u vašem dvorištu.

Imaju naime puno posla kod nekih čika koji ovih dana muku muče da zakatanče svoje stare, raspale, prenatrpane ormane.