Tempo rješavanja problema urbanog čvrstog otpada je sporiji od potrebe vlade da stvori utisak da ga je riješila.

Romeo Hanxhari

Nedvosmislen uslov za uspjeh u ovom ratu je svakodnevno angažovanje javnosti na rješavanju problema. Da bi se ova svakodnevna obaveza realizovala, javnost mora da bude informisana, obrazovana i ohrabrena. Inače nema trajnog rješenja, već samo iluzija i stagnacija.

Upravljanje gradskim otpadom u Albaniji je do 2011. godine nepravedno  izjednačavano sa „čišćenjem“, na osnovu Zakona br. 8094, od 21.3.1996., „O javnom odlaganju otpada“. Albanija je 2011. godine odlučila da se pozabavi ovim problemom na pravnoj osnovi i počela da rješava problem kada je Parlament usvojio Zakon br. 10 463, od 22.9.2011. „O integrisanom upravljanju otpadom“, i kada je Vlada donijela DKP br. 175 od 19.01.2011. „O davanju saglasnosti za Nacionalnu strategiju upravljanja otpadom i Nacionalni plan upravljanja otpadom“.

Ovi koraci su u potpunosti usklađeni sa sektorskim politikama EU o otpadu, odnosno sa direktivom 2008/98/ od 19. novembra 2008. godine, „O otpadu“, čija suština je poštovanje „hijerarhije otpada“ i „učešće javnosti u održivim rješenjima“.

U Albaniji ne postoji akcioni plan za podsticanje učešća javnosti u rješavanju pitanja otpada. Dva su glavna razloga. Prvo, politička je odluka vlade Edija Rame da se da apsolutni prioritet tretmanu čvrstog gradskog otpada regionalnom spalionicom. Ovu odluku pratila je iluzija da se to pitanje rješava samo sa dva strateška poteza: izgradnjom spalionica na regionalnom nivou, te zakonskom obavezom lokalnih jedinica da otpad šalju u spalionicu uz plaćanja koja subvencionira Vlada za period od 5-7 godina. „Rješenje“ za spalionicu uopšte ne zahtijeva učešće javnosti, pa stoga ne treba da se edukuje, informiše ili ohrabruje da prepozna i primijeni Strategiju integrisanog upravljanja čvrstim gradskim otpadom kroz smanjenje, ponovnu upotrebu i odvajanje otpada za reciklažu na izvoru. S druge strane, troškove tretiranja otpada morali bi snositi građani, na nivou svake lokalne jedinice. Ovaj ekonomski motiv potrebe za smanjenjem troškova koje građani nose na svojim leđima, u svakoj zemlji svijeta je podsticaj da samovoljno i uvjereno idu ka implementaciji karika redukcije i reciklaže. Za to je dovoljna jednostavna informativna kampanja. Ali, subvencijom naknade za tretman otpada u spalionici, Vlada indirektno daje poruku javnosti da su „troškovi tretiranja otpada jednaki nuli“ i da se od njih ne očekuje ništa osim da u svom komšiluku ubace u kantu koliko god žele otpada. Ovo je prva stvorena iluzija.

Drugi razlog izostanka bilo kakve edukativne i informativne kampanje vezan je za gore navedeno. To se zove „privremeni nesklad“: dakle, iako se u stvarnosti pitanje otpada ne može riješiti u roku od 4 ili 8 godina mandata vlasti, Vlada treba da, u ovim izbornim rokovima, kreira u javnosti (biračkom tijelu) uvjerenje da su riješili problem. Normalno, tempo rješavanja pitanja gradskog čvrstog otpada je sporiji od potrebe Vlade da stvori utisak da ga je riješila. Dakle, ide ka stvaranju druge iluzije, koja javnost a priori isključuje iz potrebe za doprinosom koji zaista mora da ima u ovom dugom ratu.

Ne vodeći svakodnevne bitke, javnost u Albaniji jednostavno živi u iluziji „rješenja“.

 

Romeo Hanxhari, bavi se javnim ekološkim pitanjima u Albaniji više od 20 godina sa pozicije istraživača, aktiviste civilnog društva ili javnog administratora