Veliku ulogu u promovisanju stavova protiv abortusa, osim crkava, ima rast političkog konzervativizma u sprezi sa nacionalističkim „rešenjima“ demografskih problema.

Zorana Antonijević

Na interaktivnoj mapi Centra koji prati stanje reproduktivnih prava žena na svetu već 25 godina, većina zemalja Zapadnog Balkana, kao i centralne i istočne Evrope (osim Poljske) spadaju u grupu zemalja sa liberalnim odnosom prema namernom prekidu trudnoće. Zašto onda širom Evrope žene pažljivo osluškuju šta se dešava sa njihovim neotuđivim pravom da same odlučuju o tome sa kim, koliko i kada hoće da imaju decu, ukoliko uopšte žele da ih imaju?

Odgovor leži u u opravdanoj zabrinutosti zbog retrogradnih trendova i posledica koje oni imaju po život i zdravlje žena. Stravične sudbine Mirele Čavajde iz Hrvatske i Izabele i Agnješke T. iz Poljske o tome svedoče. Mireli Čavajdi je ove godine više puta odbijeno pravo na pobačaj ploda sa neizlečivim tumorom mozga, a trudnice Izabela i Agnješka T. umrle su od posledica neblagovremenih prekida trudnoće, jedna 2020, a druga 2022. godine. Žene iz Severne Makedonije još uvek pamte izmene Zakona o prekidu trudnoće iz 2013. godine koji je predviđao niz ponižavajućih postupka za žene (pismeni zahtev, savetovanje) pre nego pobačaj bude odobren.

Najmanje dva trenda su prisutna u ograničavanju prava žena da slobodno odlučuju o rađanju. Prvi je donošenje restriktivnih zakona najčešće od strane konzervativnih političkih elita uz svesrdnu podršku različitih crkava. Drugi trend pokazuje da otpori ovom fudamentalnom ženskom pravu, mogu dobiti nove forme, ne nužno kroz restriktivne zakone, već kroz različite prakse (ne)činjenja medicinskog i nemedicinskog osoblja. Ovde se radi o pravu na „prigovor savesti“, odnosno pravu lekara da iz sopstvenih (najčešće religijskih) uverenja odbije da izvrši abortus, odugovlačenje procedura za slobodni prekid trudnoće u cilju probijanja roka od 10-12 nedelja, a potom ispostavljanje novih zahteva i prema ženi i prema zdravstvenoj ustanovi, onemogućavanje medicinskog abortusa, uspostavljanje obaveze „savetovanja“ sa stručnjacima ili duhovnicima kako bi se uticalo na odluku žene. Šire gledano, odbijanje da se uvedu programi seksualnog obrazovanja u školama, kao i besplatna i dostupna kontracepcija takođe ide na ruku ovom trendu. Sve u svemu, trend nedirektnog, „tihog“ otpora u kombinaciji sa smanjenjem davanja za socijalne, zdravstvene i obrazovne programe u vezi reproduktivnih prava i zdravlja mnogo je opasniji jer previše liči na „sindrom kuvane žabe“.

Veliku ulogu u promovisanju stavova protiv abortusa, osim crkava (koje su ekumensko saglasje postigle izgleda jedino u pogledu njegove zabrane), ima rast političkog konzervativizma u sprezi sa nacionalističkim „rešenjima“ demografskih problema. Dodatna ideološka, ali i materijalna pomoć obilato stiže i sa istoka i sa zapada i širi se celom Evropom kroz konzervativne političke partije, ali i različite „pro-life“ pokrete i udruženja. Protivljenje slobodnom odlučivanju o rađanju u kontekstu desnih i anti-modernističkih populacionih politika obično ide ruku pod ruku sa širenjem homofobije i anti-migrantskog raspoloženja.

Istovremeno, položaj roditelja sa decom, posebno samohranih majki postaje sve lošiji, a nasilje prema ženama brutalnije. Stoga racionalna odluka o nerađanju dece, u siromašnim, neslobodnim, totalitarističkim i nacionalističkim režimima, postaje učestala i očekivana pojava.

I šta još da preduzmemo pored neprestanog bdenja nad osvojenim pravima? Predlažemo organizovan i solidaran otpor svim napadima na garantovano pravo na bezbedan, besplatan i pristupačan prekid trudnoće.

 

Zorana Antonijević, aktivistkinja Ženske platforme za razvoj Srbije