Ukoliko Zapadni Balkan nastavi ovim putem, omogućićemo „libanizaciju“ regiona.

Ilir Kulla

 Države Zapadnog Balkana nalaze se u vrlo posebnoj viševjerskoj stvarnosti. Kao rezultat vlasti Otomanskog carstva, u našem regionu postoje lokalne vjerske zajednice koje su dio multi-panorame. Lokalni etnički balkanski katolički hrišćani, lokalni etnički balkanski slovenski pravoslavni hrišćani, lokalni etnički balkanski grčki pravoslavni hrišćani, lokalni etnički balkanski sunitski muslimani, lokalni etnički balkanski šiitski muslimani. Postoji i značajan broj lokalnih jevrejskih zajednica koje potiču iz srednjeg vijeka i koje su se naselile na zapadnom Balkanu nakon napuštanja Španskog kraljevstva, zbog čega se smatraju lokalnim etničkim balkanskim jevrejima.

Zbog ove panorame, međureligijski suživot u regiji i način na koji ove vjerske zajednice djeluju međusobno i sa lokalnim državnim vlastima, može predstavljati veliki izazov. Nakon raspada bivše Jugoslavije i pada komunističkog režima u regiji, stari problemi su se vratili. Analizirajmo ove probleme u slučaju Albanije. Vjerske zajednice su nezavisne prema Ustavu i imaju svoje uloge i kanone. Oni imenuju svoje vođe, odobravaju njihove budžete i poštuju vlastitu tradiciju. U Ustavu Albanije oni se smatraju „tradicionalnim vjerskim zajednicama“ i sa Vladom sklapaju posebne sporazume koje odobrava Parlament.

Ovaj čin postaje poput posebnog zakona koji reguliše aktivnosti između vjerske zajednice i države, poput Lateranskog ugovora između Vatikana i Italije. S jedne strane, Vlada poštuje nezavisnost vjerske zajednice, dok s druge strane vjerska zajednica poštuje Ustav i vladavinu zakona. Samo u slučaju Rimokatoličke crkve u Albaniji taj se sporazum potpisuje direktno s Vatikanom. U slučaju Albanske pravoslavne crkve, koja je uspjela da se osamostali od Istanbulske patrijaršije, poglavar crkve je porijeklom Grk, ali je takođe albanski državljanin i svi episkopi su Albanci.

Dio liturgije se vrši na starogrčkom jeziku, dok se ostatak obavlja na albanskom. Vlada ne učestvuje u ovim kanonskim pitanjima. Problemi nastaju u državama gdje je većina građana dio iste vjerske zajednice ili crkve kao u slučaju Srbije ili Crne Gore. Zvanično su ove države sekularne i nemaju državnu vjeru, ali zapravo je religija vrlo težak partner u javnom životu i često biva politički akter. Gotovo je nemoguće da crkva postane nezavisna od matične crkve bez postizanja kompromisa. Slučajevi Makedonije i Crne Gore mogu biti primjer. Crkvena vlast ne pripada vladi i često su u otvorenom međusobnom sukobu. Nasljeđe iz doba komunizma definitivno nije pomoglo. S jedne strane, u demokratskom sistemu, nezavisnost crkve od države vrlo je važna tačka unutrašnje stabilnosti, dok je s druge strane zaštita demokratske zemlje od stranog uticaja korišćenjem religije takođe vrlo važna za nacionalnu bezbjednost.

Zapravo, postoji samo jedna država na svijetu u kojoj su te etničke i vjerske zajednice po ustavu dio parlamenta i vlade, neovisno o rezultatima izbora, a to je Liban. Ukoliko Zapadni Balkan nastavi ovim putem, omogućićemo „libanizaciju“ regiona.

 

Ilir Kulla, ekspert za bezbednosnu politiku