Da li smo suočeni s prijatnom ironijom, da baš profit postane glavni motivator za spašavanje planete?                                                                                                                          

Piše: Ilijančo Gagovski

Kada mi se moj dobri prijatelj Borjan Jovanovski javio sa idejom da napišem kolumnu na temu ekologije, moja prva reakcija je bila da odbijem ponudu, s obzirom na to da se moj direktni dodir sa tom oblašću svodi na korišćenje kontejnera za različitu vrstu otpada i očitavanje nivoa zagađenosti vazduha sa aplikacije na mobilnom telefonu. U stvari, ono što me stvarno čudi, kažem mu ja, je zašto je ekologija toliko dugo vremena tema, a isto toliko dugo vremena ne vidimo suštinski pomak na globanom nivou ka „zelenom društvu“? Pa zar ne bi bilo logično da svako želi da diše čist vazduh, pije čistu vodu i jede zravu hranu? Zašto ove stvari nisu svugde vrhunski društveni prioritet? Hm, možda je ovo nešto o čemu ipak mogu da kažem koju reč? Odzumiraj, kažem sebi, da vidimo veliku sliku.

Ono što najčešće nazivamo ekologijom, u stvari je jedna od grana biologije, ali kada mi (laici) koristimo tu reč, zapravo mislimo na „environmentalism“ – „društveni pokret koji se stremi da utiče na političke procese preko lobiranja, aktivizma i obrazovanja, a sa ciljem zaštite prirodnih resursa i ekosistema“. Ovaj pokret svoje korene vuče iz sredine 19-og veka, kada je u jeku industrijske revolucije počelo da postaje vidljivo da nove tehnologije omogućavaju čoveku da značajno menja i oštećuje prirodu. Zbog toga su se u javnom diskursu, negde u ovom periodu, počeli nametati ozbiljna etička pitanja u vezi sa potrebom nalaženja balansa između razvoja ekonomije i očuvanja životne okoline – pitanja na koja i dan danas nemamo (globalno usaglašene) odgovore.

Slučajno ili ne, začeci prvih ekoloških pokreta koincidiranju sa usponom još jednog nusproizvoda industrijske revolucije – kapitalizma, kao globalno najrasprostranjenijeg ekonomskog sistema. Široko društveno usvajanje koncepta slobodnog tržišta i njegove „nevidljive ruke“ je bez sumnje bilo jedan od najvažnijih faktora ubrzanja ekonomskog rasta i napredka čovečanstva uopšte u 19-om i 20-om veku. Sposobni i pametni poduzetnici, ulažući u istraživanje i razvoj, stvarali su sve bolje i sve jeftinije proizvode i usluge, podižući tako opšti nivo kvaliteta života – za veliki broj ljudi, sve je išlo na bolje i u ispravnom pravcu.

Kako je osnovni motiv kapitala profit, tako sve česće na „društvenu površinu“ izranja ljudska nezasitost, obilato stimulirana kroz konzumeristički pogled na uspeh u „savremenom svetu“ skoro iskjlučivo propuštenog kroz prizmu novca i profita. Osim toga, pojava ogromnih korporacija u 20-om veku, dovela je do „depersonaliziranja“ vlasništva. Rast i profit postaju skoro jedinstvena merila vrednosti korporacija i njihov (praktično) jedinstveni cilj – ne uzimajući u obzir njihov uticaj na prirodnu okolinu. Velika većina vlasnika o ovim temama jednostavno nije informisana ili nije zainteresovana. Naravno, kao što ekološke teme postaju sve važnije i osetljivije teme za javnost, tako i korporacije u svoje ciljeve ubacuju poglavlja o „održivom razvoju“ – takvi cijevi su za korporacije (najčesće) „nužno zlo“, a ne autentičan poriv.

Koliko god su namere eko-aktivista dobre i koliko god su oni uporni u rešavanju ekoloških problema, oni se (najčešće) bave „tretiranjem simptoma“, a ne i osnovnog, sistemskog problema – korporativne pohlepe.

Ovaj sistemski problem se može rešiti na dva načina. Prvi je „remont“ ili „osveženje“ samog koncepta kapitalizma.Takav se „remont“, naravno, u skorije vreme neće desiti. Drugi način je da „zelene tehnologije“ postanu profitabilne. Ovo je realističnija opcija, koja, čini se, uzima maha – počevši od trendova u oblasti obnovljivih izvora energije, preko električnih automobila, pa do novih i efikasnijih (nano)materijala za najraličitije primene.

Bila bi to jedna veoma prijatna ironija, da baš profit postane glavni motivator za spašavanje planete.

 

Ilijančo Gagovski, inženjer elektrotehnike