Primjeri zaštite ulcinjske i tivatske solane slikoviti su prikazi rada države: kako to izgleda kad se hoće i kad se neće, pa kad se mora…

Piše: Darko Saveljić

Uvjeravali su nas političari posljednjih 30 godina da na manjem parčetu evropskog kopna nema više bogatstva nego što ga ima Crna Gora. Nesvjesni njenog bogatstva, isti su je oni proglasili prvom ekološkom državom na planeti. Nijesu oni tada znali, recimo, da se u državi može registrovati 65% evropske faune ptica, da je indeks gustine ptica gnjezdarica Crne Gore znatno iznad balkanskog prosjeka, da se Crna Gora po površini nalazi na 39. mjestu u Evropi, dok se po broju gnjezdarica nalazi na 23. odmah ispod Mađarske, koja je skoro sedam puta veća od Crne Gore. Isto tako, u Crnoj Gori ima više gnjezdarica nego ih ima Velika Britanija, Češka, Portugal, Danska, Slovenija ili Švajcarska.U biljnom bogatstvu, naša bi zemlja „pojela“ Veliku Britaniju ili Mađarsku.

Sve što se desilo prije 30 godina, kad smo postali prvi u svijetu, kad je Klaudija Šifer nosila crnogorsku košulju i fotografisala se po, do tada, još živim katunima naših prelijepih planina, palo je u vodu nekoliko mjeseci kasnije, kad je ponosna Crna Gora krenula u rat protiv Hrvatske. Umjesto da mašemo zastavom zemlje sa očuvanom prirodom, izabrali smo da nosimo ratne zastave.

Prvi opaljeni metak bio je i početak urušavanja naše prirode i rađanja novog poretka. Šume su počele nemislosrdno da stradaju. Ornitološki rezervat Pančeva oka na Skadarskom jezeru, zaštićen još 1968.godine kao gnjezdilište pelikana, postao je tranzitni rezervat za šverc nafte iz Albanije, iako su po zakonu, rezervati prostori gdje je ograničen ulaz, čak i naučno-istraživački rad. Pelikani su nas napustili,  stoljetne jele Durmitora završile u fabrikama namještaja, a divljač u našim šumama lak plijen krivolovcima. Podizanjem ekološke svijesti, početkom rada nevladinog sektora krajem devedesetih, stvari počinju da se mijenjaju. Uviđa se značaj tog pelikana za turizam, značaj zaštite nacionalnih parkova, značaj čistih rijeka. Ali, sve to nije dovoljno dok to ne uvide centralne vlasti, državne agencije i institucije zadužene za sprovedbu zakona.

Primjer procesa zaštite Ulcinjske i Tivatske solane su slikovit prikaz njihovog rada: kako to izgleda kad se hoće i kad se neće pa kad se mora. Proces zaštite srednjovjekovne solane u Tivtu, u prvom redu zbog značaja i bogatstva pticama, zahvaljujući kojoj je izgrađen naš lijepi Kotor (jer je so u davnija vremena bila bijelo zlato), počeo je 2007.godine, u jeku ruskih investicija na primorju Crne Gore. Tivatska solila locirana uz Aerodrom Tivat, na savršenoj lokaciji za sve investicije, a planiran je bio akva park. Opština Tivat, Morsko dobro i nevladin sektor, zajedničkim su snagama oteli ovo parče zemljišta interesu investitora i zaštitili kao ornitološki rezervat.  Danas, nakon 12 godina od zaštite, na njima gledamo flamingose, dobili su status međunarodno značajne močvare i služe kao ponos i primjer kako treba da se radi.

Na krajnjem jugu, proces zaštite Ulcinjske solane počinje 2000.godine, inicijativom tadašnjeg Zavoda za zaštitu prirode ka Opštini Ulcinj. Svi akteri u igri: Vlada Crne Gore, Opština Ulcinj, nevladin sektor (uključujući i lovce), bili su za zaštitu. I svima su usta bila puna zaštite, dok je stanje na terenu bivalo sve gore i gore. U međuvremenu je prestala i proizvodnja poznate ulcinjske soli. Tek nakon 19 godina ovaj vrijedni prostor je zaštićen, zahvaljujući pritisku nekoliko ambasada i Evropske komisije. Drugačije ne bi, i pored „zalaganja“ svih aktera. Njenim bi gubitkom svake godine, s obzirom na to da se nalazi na Jadranskom seobenom koridoru ptica, stradali milioni ptica svake godine.

Crnom Gorom od avgusta duvaju neki novi vjetrovi, jer su Zeleni postali ključna poluga nove vlasti. Od njih se očekuje mnogo na putu ostvarivanja ciljeva Poglavlja 27 u pristupu države EU.

Darko Saveljić, ornitolog i ekološki aktivista