Letujmo tamo i onda kad smo to bez straha mogli; ili se odmarajmo tamo i onda kada to bez straha bude moguće. Otputujmo u normalno, jer to nikako nije Ovo Sada.

Voja Žanetić

 

Da more i plaža mogu da se naruče preko službe dostave, turizam bi sigurno opstao. No, pošto to ne biva, valja smisliti kako da turisti budu dostavljeni turizmu. To nije lak posao. Jer ova masovna boleština, koliko je medicinska, toliko je i društvena. Osim pluća i koječega još u organizmu, ovaj ovovremeni infektološki huligan zlostavlja i ljudske navike, običaje, pravila. Kulturu i civilizaciju, dakle.

S obzirom da je socijalna izolacija i ograničavanje fizičkog kontakta pogon uz pomoć koga ovo malo kovidovsko đubre gazi po našoj ukupnoj mobilnosti, turizmom se počinje opravdano smatrati čak i izlazak iz kuće po namirnice. Naš svet, koji nam je u jednom trenutku, zahvaljujući prevozu, medijima i radoznalosti, postajao sve manji – te u kome se za vikend, čisto eto “da se opustimo” išlo u posete drugim gradovima, zemljama i kontinentima – e, dakle, taj svet je sada poprimio gigantske razmere. Distancu između mesta gde smo mi i bilo koje druge tačke gde bi mogli biti – popunila je Zaraza. I što je distanca veća, Zaraza deluje strašnije i opasnije. Sve više želimo da odemo negde, a sve manje smemo. Turizam nikada nije bio poželjniji, a retko kada neostvarljiviji.

Za “srećan put” sad bukvalno treba sreća.

Ili vakcina.

Ili oboje.

 

* * * * * * *

Neko zloban je konstatovao da je turizam smišljen pre svega zbog toga da bi oni siromašniji iskusili kako je to biti bogat – imaš para, ne radiš ništa i samo te služe na nekom lepom mestu. Performans u svojoj suštini, sa relativno pristupačnim ulaznicama širokog dijapazona kvaliteta boravka. Ima “loža”, ima “stajanje”. Pa ko za šta ima pare.

U tom smislu i “izvođači” i “publika” turističkog performansa sada snose posledice Zaraze, na onaj isti način kako je to u drami, operi, muzici… Koronu su koliko-toliko preživeli samo oni događaji koji mogu da se prenesu u digitalnom obliku. A pošto turizam nema piratsku kopiju, niti može da se “bindžuje” na nekom video servisu, njemu će biti bolje kad bude bilo bolje predstavama, koncertima ili izložbama.

Sa druge strane, konobara, kuvara i recepcionera ima mnogo više no pozorišnih glumaca, balerina, violistkinja, kustosa… I sad, tolikim ljudima davati plate do kraja nečega što ne znamo kad se završava – ne čini se baš održivim. Te može lako da se desi da turizam bude spašavan tako što se Zaraza ignoriše. Evo, ovo naše Okruženje, baš je evo sada, sa svojim skijalištima i zimovalištima, pokušalo sa tom taktikom. Kreveti u hotelima bili su puni onih željnih odmora i provoda, a potom su se kreveti u bolnicama dodatno popunili onima koji su željni života i zdravlja.

Krevet ti ne gine, štono bi se reklo.

Samo je pitanje gde ćeš finalno leći i na koliko dugo.

 

* * * * * * *

Da li će se i na nudističkim plažama nostiti maska? Da li će samo vakcinisani putovati? Da li će se prevoz turista obavljati samo unutar kontrolisanih teritorija? Da li će letovališta imati Kovid recepcije i apartmane, za ne daj Bože? Pitanja naviru, a odgovore nude više oni koji su opsesivno kompulzivni, no oni koji ih naslućuju. Jer odgovori zavise od Zaraze, no ona ne haje da ih daje.

A što se tiče usluga organizacije turističkih putovanja, izvesno je da bi mogla preživeti samo jedna usluga. Ona koja ne nudi putovanje kroz prostor, već kroz prostor i vreme. Takva nekakva agencija mogla bi se zvati “Tamoionda Tours”. Letujmo tamo i onda kad smo to bez straha mogli; ili se odmarajmo tamo i onda kada to bez straha bude moguće. Otputujmo u normalno, jer to nikako nije Ovo Sada. Kakav biznis, kakav potencijal. I ne samo za turizam.

U okruženju, baš celom.