Meni su osuđujući stavovi bili nametnuti još kada sam ja bila dete. Nisam se time bavila.

To je bila zatvorena knjiga čitav moj žviot.

Zora Milovanović

Spuštam pogled, okrećem glavu. Tesna mi je sopstvena koža i najradnije bih pobegla.

Pitam se – „Kako je to moguće? Šta se to dogodilo?“ Bujica najodvratniji reči je istekla iz mojih usta! „Nemoj to da mi radiš!“ – plakala sam i vrištalla na nju istovremeno! Osetila sam da me je izmestila iz mog života.

Uvek sam sa ćerkom razgovarala otvoreno, bez zadrške – oči u oči. I koliko god bi se činilo da smo miljama daleko, obostrana ljubav i najznačajniji i najčistiji osećaj pripadnosti, uvek je smirivao strasti – a strastvene smo obe! Ovog puta, gledala me je nemo sa ledenim izrazom lica, dok sam ja razmišljala o tome kako se ona odrekla našeg zajedničkog puta u budućnost. Svega što sam mislila i radila najbolje za nju. Nisam htela ni da je pogledam. Tišina je govorila sama za sebe. I dalje sam se pitala „Zašto život baš to meni radi?“. O čemu god počnem da razmišljam, misao mi se prekida činjenica da moja ćerka – mezimica, ima devojku!

Užas! Osećala sam da me je ćerka osramotila i izadala.

Vreme je prolazilo i svaka bura osećanja i misli počela se svoditi na pitanja: „Da li si spremna da je izgubiš? Da je možda nikada više ne vidiš? Da je nikada više ne poljubiš? Da je ne zagrliš i kada se smeje i kada plače? Da li mi je navažnije šta će ljudi reći?“ Tada shvatam, nikada mi nije bilo važno šta će ljudi reći, naročito kada imam stav o nečemu. Zatim je usledilo neočekivano pitanje za mene: „Da li ja uopšte imam stav o gej populaciji?“

Dozvoljavajući sebi da razmišljam u sopstvenoj tišini, kada sam najiskrenija prema sebi, shvatam da ja nisam imala mišljenje o tome. Meni su osuđujući stavovi bili nametnuti još kada sam ja bila dete. Nisam se time bavila. To je bila zatvorena knjiga čitav moj žviot. Svaka osuda bila je bledi pokušaj moje odbrane vlastitog neznanja.

Posmatrala sam je krajičkom oka, da ona ne primeti. Pa ona je isto ono pače koje ja beskrajno volim, za koje bih bez razmišljanja dala svoj život! Shvatam da ni ona mene ne gleda. Možda samo krajičkom oka.

Tada sam rešila da se odreknem svoje sebičnosti da budem ja, preko njenih leđa. Odrekla sam se onoga što sam ja poželela da ona bude za mene, jer gde su njene želje!? Odrekla stereotipnog prava da ja znam šta je najbolje za moje dete, jer šta ona misli?! Da li sam ja dozvoljavala da meni neko nešto određuje? Ne!

Počela sam da se osećam osramoćeno, jer sam bila na putu da izdam svoju ćerku. Užas!

Ja mog deteta ne želim da se odreknem! Nema toga na svetu zbog čega bih je ostavila bez podrške da se sama bori sa nepravdama! Saznavajući više o tome, shvatila sam da sam joj bila potrebnija nego ikada. Ionako su ljudi gej orijentacije na meti osuda zbog tuđeg neznanja i sebičnosti, a to je i moje dete!

Često sam sa njom i njenom devojkom pričala, pila kafu, smejala se i plakala i bila najsrećnija majka na svetu što imam ćerku kojom mogu da se ponosim, njenom inteligencijom, humorom, stavovima u životu, a tako mlada! Ponosna sam i na izbore partnerke koje pravi, jer zna šta neće! Ponosna sam i zahvalna na razumevanju koje mi je ćerka pružila da bih ja bolje razumela.

Danas me je jedino i dalje sramota moje prve reakcije…od mog rođenog deteta!

 

Zora Milovanović, Beograd