Mnoge ličnosti povezivale su prostore bivše Jugoslavije u jedinstvenu zajedničku kulturu. Smrt mnogih figura govori o tome da u teškim vremenima neki ljudi imaju priliku da utiču na druge na dobar ili loš način.

Idro Seferi

Kada je u vijestima objavljeno da je umro Bekim Fehmiu, 15. juna 2010. godine, osjetila se i neka vrsta krivice za njegovo povlačenje sa javne scene. Bio je upečatljiva figura koja je nesumnjivo ostavila trag u svjetskoj kinematografiji. Mnoge generacije su odrasle uz Bekima i niko nikada nije rekao lošu riječ za film „Skupljači perja“. Kad je Bekim uz pjesmu „Đelem, đelem“ razbijao čaše i krvavio ruke, niko ga nije doživljavao kao Albanca, Srbina ili Bošnjaka,već je    za mnoge ljude ova kultna scena predstavljala vrijednosti uz koju su odrasli.

Umrle su brojne ličnosti koje su dio kolektivnog sjećanja. Od Faruka Begolija, Fadila Vokrija ili ljudi poput hrvatskog pevača Olivera Dragojevića. Za mnoge su ova imena, kao i imena Mire Furlan, Đorđa Balaševića ili Džeja Ramadanovskog, povezana ne samo sa sjećanjem na idilično vrijeme, nego i sa njihovim angažovanjem na liječenju krvavih rana novije istorije.

Mnogi od njih su se poznavali i ponekad radili zajedno. Brojne ikone bivše Jugoslavije povezivale su države izvan okvira nacija, uglavnom zbog onoga što su predstavljali, ne samo kao uspješni profesionalci, već i kao ljudi. Bila su to drugačija vremena, vremena kada su postojali zajednički kulturni i društveni modeli, jednako kao što su postojale grupe koje se nikada nisu slagale sa ovom idejom.

Naravno, mnoge velike ličnosti su u svojoj karijeri bile dobrodošle među drugim narodima. Ali, izazov je bio ostati nepristrasan u teškim vremenima. Rade Šerbedžija otpjevao je pjesmu „Bijeli Boro“, posvećenu Bekimu Fehmiu, neposredno nakon njegove smrti. Neke od tih ličnosti su i griješile, ili pokušavale filozofirati o osjetljivim pitanjima. Kao recimo Balaševićev stav prema kosovskim Albancima, koji nije bio blizak njegovim drugim perspektivama koje su bez ikakve sumnje doprinijele da se poslije rata vrati malo nade koncertom u Sarajevu.

Samo kritikovanje naravno nije dovoljno, ali neki ljudi mogu biti emisari ako Balkan ikad odluči da se pomiri i krene dalje. Mnogo je scena i mjesta na kojima bi neki od tih ljudi mogli biti mostovi. Znam da bi mnogi ljudi u Beogradu željeli još jednom da vide Envera Petrovcija u pozorištu, čak i sa predstavom „Kralj i njegov komediograf“, ne zato što je igrao Srbina, već zato što je ovu ulogu igrao najbolje I bio je tako dobar čak i na stranom jeziku. Svaka ličnost ima svoje lijepe i nerazumljive strane. Mnogi me pitaju za boksera Aziza Salihua, neko za Azema Vlasija, a mlađe generacije za Ritu Oru i da li mogu tražiti za njihovu nećaku autogram od Dua Lipe. Javne ličnosti imaju priliku da ponesu teret mnogih ljude. Oni koji su progovorili kada nije trebalo biće upamćeni umjesto onih koji su podsticali mržnju.

„Nacionalizam nije dorastao ni turbo – folku, to je dječja bolest“, kako bi rekao Rambo Amadeus. Balkanu je potreban dijalog između živih ličnosti koje imaju autoritet.

 

Idro Seferi  radi kao novinar u Beogradu. Karijeru je započeo u Peći, bio je angažovan u više od 20 medija na albanskom, srpskom, engleskom i njemačkom jeziku.