S Kamhijem je gotovo umro i judeo-espanjol, na kojem  je on pjevao sefardske pjesme. Od sada, kad ih budem slušala, prvo ću vidjeti njegovo nasmiješeno lice.

Edina Kamenica

Uvijek sam vjerovala sopstvenim najdubljim osjećajima, koji su me prosto natjerali da se, 25-og septembarskog dana prošle godine, zaputim na predavanje penzionisanog profesora Muzičke akademije Davida Kamhija.

Da nisam došla, danas bi veliki kamen bio na mojoj duši. Pokazat će se, to je bio posljednji put da vidim prof. Kamhija i da razgovaramo neposredno. Poput mnogih u ovom nevremenu, odnijela ga je pandemija korona virusa. Odnijela je čovjeka koji je u svom biću saobražavao, ne samo dugo vrijeme porodične tradicije, već svjetonazore i kulturne idiome nekoliko svjetskih civilizacijskih krugova.

Ono što je spontano zborio, o sebi kao metafori intelektualca, erudite, poliglote… tek kad se pojavilo u novinskim stupcima, i njemu samom učinilo se svojevrsnom dodanom vrijednošću. Pa me nazvao, i zahvalio se. Ali kako! Bilo me je gotovo stid da slušam bujicu komplimenata koje mi je uputio. No, i svaki telefonski razgovor sa uvaženim profesorom violine i viole, bio je prava dragocjenost, prava milina kad zbori o istoriji svoje porodice, sefarda, BiH, Evrope i svijeta, o tome kako su među rijetkima u svijetu s dokazom o porijeklu svoje porodice iz 1. vijeka naše ere, o Muzeju u Jerusalemu gdje se nalazi podatak o majci Kamhijot koja je imala 11 sinova. A selidbe su počele još od 175. godine, trajale stoljećima, sve do dolaska u Sarajevo, gdje im je 1941. opet zaprijetila opasnost. Sarajevo prof. Kamhi nije napustio ni u proteklom ratu, kada se, kako je često isticao, pojavio i zametak Međureligijskog vijeća BiH, zaštitnog znaka međureligijskog dijalog u regionu.

– Moj brat  je rođen oktobra 1941. i majka se prvo krila u Bauer sanatoriju, ali jednog dana šef te ustanove joj je otvoreno rekao da tu ne može više ostati. Roditelji su se pazili s Fahrija-hanumom i begom Fadilpašićem, koji su nas spasili. Iz sanatorija smo prvo otišli u Mjedenicu, kod Odobašića, Sejfe i  Marice. Uskoro je  tu došao „kulturbundovac“. Tražio je da mama pođe sa njim. Međutim, skočili su svi na njega. I domaćini i komšije. A sve su to bili muslimani. Čuvši za to Fahrija-hanuma je mami poslala zar i feredžu, a za mene fes. Mati mi je stalno ponavljala, da ako neko bude pitao, kažem da se zovem Džavid, a ne David. Pet godina sam imao. I tako smo ušli u voz za Mostar, pričao mi je Kamhi, kojeg je, pored muzike, zanimala i tradicija bosanskohercegovačkih Jevreja, a posebno odnosi s muslimanima.

– Našao sam  njihove  korijene još u Medinskoj povelji poslanika Muhameda iz 7. vijeka, gdje se lijepo kaže, „nama naša, vama vaša vjera“. Tada je na Arabijskom poluotoku bilo 70 arapskih i 20 jevrejskih plemena koji su, sa Tarikom ibn Zijadom na čelu, osvojili Endelus/Španiju, pripovijedao mi je Kamhi.

A njegovom smrću kao da je umro i judeo-espanjol. Sudbina je htjela da je Kamhi  bio poslijeratni bh. diplomata u Španiji. Kralju Huanu Karlosu darivao je reprint Sarajevske Hagade, knjigu koju su Jevreji, izgnani iz Španije, donijeli u Sarajevo.

 

Edina Kamenica, novinarka, autorka nagrađivanih reportaža, najveći dio profesionalne novinarske karijere provela u dnevnom listu „Oslobođenje“.