Politika je ispred svakog ljudskog kvaliteta i talenta stavljali naciju, pripadnost vjeri i političkim partijama. Među onima koji takve šinjele nisu željeli nositi, svakako je bio Ivica Osim.

 Dževdet Tuzlić

Kad „plaču zaprepašćene bašče“, kako je govorio Bašeskija, kad jednako plaču u Japanu, Austriji i Bosni i Hercegovini, onda je to, bez sumnje, planerna bol. Poput naslova pjesme koja je ratom ojađenu BiH predstavljala na Eurosongu 1993. godine, „sva bol svijeta“ rasula se 1. maja 2022. godine među sve one koji su ili čuli ili znali jednog izuzetnog čovjeka i fudbalskog znalca i stratega, Ivicu Osima.

Otišao je „s onu stranu radosti“ i svojom veličinom, svojim ljudskim kvalitetama i fudbalskom magijom koju je nosio i kao igrač i kao trener, ostavio neizbrisiv trag. Ostavio vjeru da politička zbilja Balkana mora nekim drugim stazama, da sve sami fudbalski asovi, svi koji su došli u Aleju velikana u Sarajevo, da se posljednji put oproste od Osima, a došli su iz Zagreba, Beograda, Ljubljane, Splita, Maribora, Podgorice, Mostara… da su bakljonoše prijateljstva i ljubavi koja je bila zgasla zbog nove geopolitičke zbilje. Ili je, prije će biti, bila zatomljena, tražila put i način da se pokaže na djelu. Poklonjenjem sjenima ivice Osima načinili su važan potez. Tim činom su dali važan signal.

Osimova smrt je i politiku stavila na kušnju i u danu kada je bio posljednji ispraćaj legende bh. nogometa.

Gurali su se da budu u „prvim safovima“, da pokažu kako i politika ima dušu, a kamera i to da zabilježi. Čak su davali i prijedloge kako od tužne povorke poštovalaca Ivice Osima, po gradu napraviti „performans“ na potezu od stadiona Grbavica do Gradskog groblja Bare.

Tome se, na sreću, oduprla porodica, pa je Osim otišao dostojanstveno kako je i živio.

Otišao je jedinstven autoritet koji je kormilo reprezentacije Jugoslavije napustio u maju 1992. godine, kao lični protest protiv ratnih truba zla koje su najglasnije bile baš u BiH.

Njegov autoritet bio je presudan i kada je dobio povjerenje da riješi najveću krizu poratnog bh. fudbala, kada je prijetila suspenzija  Nogometnom/fudbalskom savezu, pa je Osim bio spasonosno rješenje, uspio je da „najvažniju sporednu stavr na svijetu“ varati na staze ozdravljenja. Postao je, nakon toga, počasni predsjednik krovne nogometne organizacije, ali nerijetko iznosio kritike na njen rad. Dizao svoj glas protiv miješanja politike u fudbal.

Koliko je daleko dan kada će sve Osimove ideje zaživjeti.

Da li će tu baklju znati nositi njegovi nasljednici, ali i sljedbenici širom Balkana!?

Jer kada se rat uselio na ove prostore, u BiH, naročito, mnogi su tiho jecali, drugi kabadahijski urlali od ubilačke sreće…

Pa rat prošao, a ostala mnoga zgasnuta ognjišta, mnogo adresa bez njenih bivših stanovnika.

Sve se raspalo, a ostalo sjećanje na neko drugo vrijeme kada su svi bili na okupu.

Kako ljude vratiti „starom normalnom“ ?

Kako ratne rane zaliječiti? U BiH, ali i na Balkanu.

Počelo je sramežljivo kroz kulturu i sport, ponegdje i kroz privrednu saradnju. Počele se uspostavljati stare i stvarati nove veze.

Politika je kaskala, zatezala, „trgovala“ ljudskom nesrećom. Igrala na dobitnu kombinaciju ravnoteže straha. Ispred svakog ljudskog kvaliteta i talenta stavljali naciju, pripadnost vjeri i političkim partijama.

Među onima koji takve šinjele nisu željeli nositi, svakako je bio Ivica Osim.

Bio prvi među jednakima.

 

Dževdet Tuzlić, bosanskohercegovački novinar sa višedecenijskim iskustvom na radiju, televiziji i printanim medijima