Albanski sport, kao i svuda u svijetu, vazal je politike. Oblici, slika, boje se mogu mijenjati, ali fenomen je isti…

Andi Tufa

U današnjoj svjetskoj stvarnosti ne postoji oblast društvenog života koja nije pod uticajem, uslovljavanjem i kontrolom politike. Sport nije izuzetak. Tvrdnja o njegovoj apolitizaciji je nešto u šta niko ne veruje.

Sa porastom značaja i popularnosti, u drugoj polovini dvadesetog vijeka, sport postaje važno pitanje za društvo, a samim tim i za politiku.

Prisustvo politike u sportu je sada realnost, prihvaćena kao normalnost. Sport je čak postao vazal, u službi politike, koja ga koristi za svoje potrebe kad god je to potrebno. Sport kao ‘žrtva’ savija kičmu, inače ništa ne dobija…

Ovaj fenomen nije karakterističan za godine demokratije u Albaniji. Čak je i diktatorski režim Envera Hodže koristio sport kad god je to bilo potrebno. Organizacija Sportskih Spartakijada bila je nacionalni događaji istinskog propagandnog karaktera.

I u prošlom sazivu, prije promjene političkog sistema u našoj zemlji, istaknuti odbojkaš Hisen Domi bio je dio Narodne skupštine iako nije bio komunista. Među poslanicima je bio potreban neko da predstavlja sport. Primjer kineskih ping-pong igračica iskoristile su i odbojkašice Dinama, koje su 1990. godine u finalu Evropskog kupa, bile prve Albanke koje su se rukovale sa ruskim odbojkašicama Uraločke. Mjesec dana kasnije, nakon 29 godina, obnovljeni su diplomatski odnosi između Albanije i Rusije.

Nakon ’90-ih, sa društveno-političkim promjenama koje su se dešavale u našoj zemlji, promijenile su se boje, ali ne i fenomen. To je čak bilo vidljivije, postalo je  društvena normalnost.

Prvi su stradali sportski lideri. Agim Zeka, član Republikanske partije, imenovan je za predsjednika Unije sportista Albanije, smijenivši Alija Vukatanu iz Albanske laburističke partije. Svi bivši čelnici sportskih saveza smijenjeni su s dužnosti bez obzira na njihove profesionalne reference. U okviru servilnosti sporta novom političkom režimu, Fudbalski savez Albanije bira za predsjednika Edmonda Spaha, ministra turizma za vrijeme vladavine Demokratske stranke. Drugi savezi, odnosno sportski klubovi, počeli su da slijede taj primjer. Bivši poslanik Baklja demokratije, pokojni Azem Hajdari, izabran je za predsjednika kluba Vllaznia.

Nekadašnja istaknuta atletičarka Marjeta Zače, koja je u prvim danima bila pozicionirana u Demokratskoj stranci, u rekonstrukciji Meksi vlade, 1996. godine imenovana je za državnog sekretara u Vijeću ministara.

Kao rezultat državne intervencije u sportu, posebno u albanskom fudbalskom savezu, 1996. godine FIFA je isključila Albaniju iz međunarodnih aktivnosti. Država se povukla i odnosi sa svjetskom fudbalskom organizacijom su normalizovani…

Ali hajde da se približimo našim danima. Premijer Edi Rama iskoristio je fudbalsku reprezentaciju, kao u slučaju beogradskog incidenta, ali i na veličanstvenom dočeku nakon finala „Euro 2016“.

Upotreba sporta od strane politike vrši se i lokalno i centralno. I s lijeve i s desne strane. Sportisti, kao i ostatak albanskog društva, takođe su politički pozicionirani. Podsjetimo predizborne kampanje uoči izbora, lokalne i centralne. Na podijumima SP-a viđali smo renomirane bivše fudbalere kao Igli Tare ili Sokol Cikaleši, dok su na podijumima DP-a, njihovi prijatelji Erion Bogdani, Andi Lila, ili Gentian Muca, koji su se takođe kandidovali za poslanike na području Tirane , pod zastavom DP-a.

Nekadašnji su poslanici Fidel Ili, Paulin Sterkaj, Špetim Kateši, sva trojica iz SP.

Zato što je albanski sport, kao i svuda u svijetu, vazal politike. Oblici, slika, boje se mogu mijenjati, ali fenomen je isti…

 

Andy Tufa je sportski novinar na nacionalnoj televiziji „Top Channel“